Zajedno čine čuda – vjera, nada i ljubav
Prve smo tri večeri Devetnice razmišljali o krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Donosimo jedan vrlo zanimljiv osvrt na te tri kreposti jedne naše framašice…
Svi smo već upoznati da su vjera, nada i ljubav bogoslovne kreposti. No pravo pitanje je kako i koliko ih koristimo u svakodnevnom životu. Preko ovih kreposti svoj život usmjeravamo Kristu. Olakšavaju naš križ i čiste put k nebu. One ne djeluju jedna bez druge, a zajedno čine čuda. Zamislite da vam netko pošalje veliki paket u kojem su tri dara. Pa se nekako u putu do vas izgubi prvi dar, drugi ostane u pošti, a treći koji si dobio sam izgubiš. Zatim se s vremenom pronađe prvi dar pa onda i drugi, a treći je još uvijek izgubljen i tvoj paket nije potpun. Materijalna praznina se vidi okom, a praznina kreposti se osjeća srcem.
Mi kao djeca nismo svjesni naših darova koje nam Bog upućuje, ali s vremenom sve nadolazi. No ako mi sami potisnemo ili zaboravimo neki od tih darova, naš paket tj. duša nije potpuna i osjeća se velika praznina. Vjera je kao kad malo dijete padne u blato i zbog boli i prljavštine ne može nastaviti svoju igru pa odlazi majci i prepušta se njenim rukama. Ono se zapravo nada da će mu majka pomoći iako će možda dobiti neke ukore. Ali dijete zna da ga majka i preko ukora obasipa svojom ljubavlju i brigom. Tako će majka obrisati djetetu blato i usmjeriti ga na neko mirnije mjesto za igru. Bez nade vjera ostaje puka vjerojatnost. Da dijete nije otišlo majci u nadi da će mu ona uistinu pomoći ono bi ostalo prljavo i bez snage da započne novu igru. Znači vjera je prepuštanje istinskoj ljubavi, a nada je čežnja za pomoći i srećom.
Mi često padamo u blato svojih grijeha. Od prljavštine zloga i bolne savjesti ne možemo nastaviti svoj životni put k njemu. Pitanje je hoćemo li svom nebeskom Ocu prepustiti sebe i svoje grijehe u nadi da će nam pomoći i preko ukora. Naš nebeski Otac nas odgaja preko kušnji pa odvodi na neko mirnije mjesto za igru – život. Život nije igra kakvom je mi često smatramo ali preko uloga koje nam se tokom života pružaju odigrava se stvarna predstava, ne glumom već življenjem. ”Vjera bez djela je mrtva”(Jak 2,26), a djela su nada i ljubav.
Nadu smo već spomenuli kao čežnju za istinskom srećom, a što je to ljubav? Ljubav povezuje kreposti. Kao što vjera ne ide bez nade tako ni vjera ni nada ne idu bez ljubavi. Ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Sveto pismo kaže da je sve djelomično dok ne dođe savršeno, a to je ljubav. Naša djela pokazuju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Dajemo li mi ljubav Bogu i bližnjemu kao sebi? Ta naša sebična “ljubav” ne postoji. Mi sebe možemo ljubiti jedino preko milosti Božje. No ako ne ljubimo Boga i bližnje milost Božja ne djeluje u nama. I tako polako uništavamo sebe i sve oko sebe. A sada se svi zapitajmo: Koliko je čvrsta moja vjera? Imam li pouzdanje u Boga? Jesu li moji darovi na mjestu? Čeznem li za zemaljskim ili Božjim kraljevstvom?
Ljubim li Boga i bližnje kao sebe? Shvaćam li da je to Isusova zapovijed? Za čim čeznem? Zašto sam nezadovoljan a imam sve darove? Shvaćam li da nemam ništa ako nemam ljubavi u sebi? “A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav” ,čuvajte svoje darove! Mir i dobro!
Izvor: Portal Franjevačka mladež – Frama Posušje
