Osim prevelikog pouzdanja u vlastite snage najapsurdnije stanje u koje možemo upasti je da se pouzdamo u druge ljude, ljude kao stvorenja, a ne kao “alate” kroz koje Bog stvara i čini. Prvi način gledanja kad tad dovest će nas do razočaranja, dok drugi potiče na rast u vjeri i ljubavi prema Bogu i prema čovjeku jer nas osposobljava da razumijemo koliko je čovjek sam bez Njega nemoćan. Stvorenje se može truditi, ali ograničeno je i kad najviše pokušava. Zapravo baš tada ono (često nesvjesno) odmiče od sebe Boga, gubi iz vida Njegovu svemoć. Kao da Mu govori-pusti , ja ću, mogu sam. A tako smo ništavni da sami ne možemo ništa. I tada u svojoj ništavnosti i borbi ,opet nesvjesno, gubi se pouzdanje u Njega i vjera, vjera da je upravo ona jedini kotač koji imamo milošću Božjom, a da njime možemo nešto pokrenuti. Ne udom, ne razumom ni pameću, ne snagom, ne željom već samo i isključivo vjerom. Onom bez kompromisa, onom koju svijet smatra ludom, onom koju ni sami ne možemo protumačiti sasvim, ali jedino takvom, lišene svake sumnje, dajemo prostor Bogu, dajemo Mu da čini. Čudesa da čini. Kao sto ih je činio dok je hodao ovom zemljom. Jer On to može i želi, ali nenametljivo. Jer savršena ljubav se nikad ne nameće.
Kad bismo je samo iskusili , tu živu vjeru, predokus samog raja i Božjeg dodira ovdje na zemlji, ništa drugo vise nikad ne bismo tražili. Ništa vise ne bismo uzimali u svoje ruke ili stavljali u tuđe jer nespretne su i nemoćne, već isključivo u Božje pouzdajući se da On kroz pojedinca koji mu se prepustio će čuda učiniti.
Jer vjera je sve i svako dobro dolazi po njoj.
Moli za nju i nikad ne smetni s uma-nas Bog je svemoguć, a ne “ponekad moguć”.

Andrea Kramarić

PODIJELI