Nedjelja, 8. 10. 2017.

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu.

Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ` mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd a da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?

No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek` u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime. Vinograd Jahve nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.  Iz 5,1-7.

Ti prenese čokot iz Egipta, pogane istjera, a njega zasadi. Ps 80,9.

Mladice svoje ispruži do mora i svoje ogranke do Rijeke. Zašto si mu srušio ogradu da ga beru svi što putem prolaze, da ga pustoši vepar iz šume, da ga pasu poljske zvijeri? Vrati se, Bože nad Vojskama, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili što zasadi desnica tvoja, sina kog za se odgoji!  Ps 80,12-16.

Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje. Jahve, Bože nad Vojskama, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas! Ps 80, 19.20.

Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.  I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.  Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama! Fil 4,6-9.

“Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše.

I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako. “Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: `Poštovat će mog sina.`

Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: `Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!` I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju. “Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima? Kažu mu: “Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.

Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!  Mt 21,33-43.

Uvod

Ovih se dana u kršćanskim krugovima dosta raspravlja o vjerskoj pripadnosti. Kojoj vjerskoj grupaciji pripadaš? Mnogi ovo pitanje smatraju veoma važnim, i ono je važno jer tako i Biblija smatra. Bog je uvijek imao svoju crkvu ovdje na zemlji. Slikovito ju je nazivao vinogradom. Njegova crkva je vinograd koji je On zasadio i oko kojeg brine. Stoga bitno je definirati se kojoj crkvenoj zajednici pripadam.

Da je crkva Božji vinograd u to nema sumnje. Ipak postoji jedno važnije pitanje koje si trebam postaviti. To je pitanje; ako već jesam u Božjem vinogradu, ako sam dio tog vinograda, donosim li rod. Vrlo brzo Krist koji vodi brigu o svom vinogradu počet će s čišćenjem i uređivanjem svog „vinograda“ tj. svoje crkve. Tada neće više biti pitanje kakvo lišće imam, jeli mi loza jaka, već donosim li adekvatan rod koji On očekuje.

Homilija

Interesantne su mi slike s kojom Biblija opisuje neke pojmove kao što je npr. Crkva, Božji narod ili sl. Da bi razumjeli poantu koju nam Bog poručuje On nam to iznosi u prispodobama. To su takve usporedbe koje svatko može razumjeti, jer su to prispodobe iz svakodnevnog života. Jednakim intenzitetom su to radili starozavjetni proroci koji su narodu i narodnim vođama iznosili važne Božje poruke, kao i Isus Krist dok je hodao ovom zemljom.

Još davno je Bog pozvao Abrahama i sklopio s njime Savez da će od njega učiniti narod koji će biti nositelj spoznaje o pravom i živom Bogu. Kao narod Izrael je trebao drugim mnogobožačkim narodima prezentirati pravog jedinog i istinitog Boga. Kao narod Bog ih je vodio kroz određene povijesne periode i pripremao ih za tu uzvišenu zadaću. Jakov sa sedamdesetero duša preseljen je u Egipat i nakon toga izraelski potomci su se razvili u pravi narod. Nakon četiristo godina Bog ih izvodi iz egipatskog ropstva i uvodi ih u obećanu Kanansku zemlju, na trgovačko raskrižje tada poznatog svijeta, da ih učini svojim emisarima koji će prenositi spoznaju o živom Bogu, Bogu koji je ljubav, koji je milosrdan i koji želi spasiti svakog pojedinca. Upravo o tome je pjevao psalmista kada je rekao: Ti prenese čokot iz Egipta, pogane istjera, a njega zasadi. Ps 80,9.  

Bog slikovito svoju najplemenitiju sadnicu vinove loze, svoj izabrani narod, premješta iz Egipta na neku doslovnu duhovnu divljinu. Tu krči mjesta, miče kamenje, sadi svoju plemenitu sadnicu. Brine oko nje, zaljeva ju i gnoji. Oko vinograda izgrađuje ogradu svog Zakona da ga zaštiti od onih koji bi ga zgazili i uništili.  S pravom je očekivao da će Božji narod Izrael roditi plemeniti rod, a umjesto toga, loza koju je posadio je podivljala i rodila nekim kiselim grožđem . Prorok Izaija je to opisao prekrasnom pjesmom o vinogradu koja je svima bila jasna: Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. Iz. 5,2.

Odmah je dao i objašnjenje te prispodobe: Vinograd Jahve nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.Iz. 5,7.

Onaj koji je čuo ovu pjesmu nije mogao dvojiti. Znao je točno o kome se tu radi. Bog je bio taj koji je „zasadio svoj vinograd,“ On je oko njega načinio ogradu dajući mu Svoj Zakon da ga štiti, jer takav Zakon nije imao ni jedan narod. To je Zakon ljubavi koji su trebali usvojiti i ostali narodi. Pjesma kaže da je u sred vinograda izgrađena „kula“ što predstavlja Jeruzalemski Hram u kojem su se prinosile žrtve koje su ukazivale na posebnu milost koja će se dogoditi jednog dana Kristovom žrtvom. Inače svi drugi narodi su pokušavali žrtvama umilostiviti svoje Bogove. Žrtve koje su prinosili Hebreji ukazivale su da je Bog milostiv.

Kao narod, Hebreji su imali veliku prednost da budu blagoslov svim okolnim narodima. Na žalost, umjesto da usvoje načela Božje objave koju im je neprestano slao preko proroka, oni su usvajali načela i životne vrednote okolnih naroda. U potpunosti su se odrekli svog Boga i okrenuli se službi tuđim Bogovima. Milost koju im je Bog dao su koristili za sebe a rodove Duha kao što ih je definirao mnogo kasnije sv. Pavao, ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrota… izostali su u njihovom životu. Bog ih je želio blagosloviti, ali oni su odbili te Božje blagoslove. Upravo zbog toga Bog povlači tu svoju zaštitu i „Božji vinograd,“ hebrejski narod, gubi svoju slobodu i odlazi u ropstvo.

Očito u ropstvu su mnogi naučili lekciju. Psalmista kroz pjesmu upućuje molitvu Bogu: Zašto si mu srušio ogradu da ga beru svi što putem prolaze, da ga pustoši vepar iz šume, da ga pasu poljske zvijeri? Vrati se, Bože nad Vojskama, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili što zasadi desnica tvoja, sina kog za se odgoji!  Ps 80,12-16. Nakon toga narod daje i određeno obećanje: Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje. Jahve, Bože nad Vojskama, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas! Ps 80, 19.20.

Istina je da je Izrael ispunio formalno to obećanje. Međutim, sada su otišli u drugu krajnost. Opet su se usredotočili na vanjsku formu, a rod im je bio zanemaren. Ponovno je neki nacionalni ponos bio ispred svega. Cijelo vrijeme izraelske povijesti Bog je učinio sve kako bi Njegov narod mogao roditi rodove pokajanja. Redovito im je slao proroke koji su ih upućivali na ispravan put, koji su pokušavali ispravljati njihove pogrešne stavove. Na žalost ti proroci su uvijek bili proganjani. Mnogi su i ubijeni. I tada je kriv bio onaj koji ukazuje na problem a ne onaj koji problem stvara.

Zadnji prorok kojeg je Bog pozvao, bio je prorok Malahija. Četiri stotine godina je prošlo a da Bog nije poslao ni jednoga proroka. Bilo je to vrijeme duhovne pustoši. Nakon toga Bog im šalje Ivana Krstitelja kojeg su hebrejski narodni prvaci odbacili. Nedugo zatim dolazi sam Božji Sin, Isus Krist. I njega su odbili. Na kraju su ga izdali rimljanima i razapeli na križ. Gotovo uvijek većina naroda je odbijala Božju poruku milosti koju im je nudio.

Kada je Isus ispričao priču o zlim vinogradarima, izraelskim poglavarima nije trebalo nikakvo dodatno objašnjenje. Priča je bila toliko direktna i bila je jasna u potpunosti. Isus im daje jasnu poruku: „Vi ste zli vinogradari, koji ste plodove vinograda zadržali za sebe umjesto da ih vratite Bogu koji je vlasnik vinograda.“ Svako slanje proroka bilo je ukazivanje milosti od Gospodara. Na kraju slanjem Sina bila je upućena najveća milost koju su kao narod mogli dobiti. Što su učinili? Sina su ubili i milost koju su dobili su uzurpirali za sebe.

Priča koju je Isus ispričao bila je na neki način i proročka objava izraelskom narodu.  “Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima? Kažu mu: “Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.

Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!  Mt 21,40-43.

Povijest je pokazala istinitost ovog proročanstva. Već za nekih 35 godina od Kristove smrti i uskrsnuća, Rimska vojska je srušila Hram, pobila oko milijun Hebreja, a ostale odvela u ropstvo. Od tada, pa narednih 19 stoljeća Hebreji nisu imali svoju državu. Vinograd Gospodnji im je oduzet i predan u nadležnost kršćanskoj crkvi koju je Krist osnovao s apostolima.

Dok ovo razmišljamo, možda nas obuzima neki ponos misleći kako se to nas ne tiče, jer mi ne pripadamo izraelskom narodu. Ipak kao kršćani, milošću Božjom smo dobili u nasljedstvo Božji vinograd. Bog od nas očekuje da rodimo rodove, a kakve rodove mi Bogu dajemo. Kada pogledamo u povijesti tada vidimo rezultate te kršćanske nedosljednosti. Jednako kao i židovi, nismo rodili rodove koje bi trebali dati svijetu. Umjesto Kraljevstva nebeskog, bile su nam a možda su još uvijek ispred neke druge životne vrednote kao materijalizam ili nešto drugo. Umjesto Božje milosti koja nas stalno oblijeva, mi težimo ka nečem drugom.

Danas osuđujemo neke društveno političke pravce kao što su Islamski fundamentalizam, komunizam i sl, a nismo ni svjesni da su oni upravo rezultat naše kršćanske nedosljednosti. Nismo rodili rod koji je Gospodin želio da rodimo. S druge strane, kršćani su u povijesti vodili dva najgroznija rata. Kako je to moguće, kada Bog od nas traži da ljubimo. Istina to je sve bilo u povijesti, a rodimo li mi danas rodove za Kraljevstvo nebesko.

Sveti Pavao je vrlo lijepo definirao koji su to rodovi. On ih naziva plodom Duha. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Gal. 5,22.23. Na drugom mjestu on također tu listu plodova proširuje i daje recept kako to postići: Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.  I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.  Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama! Fil 4,6-9.

Ako trebamo kao loza donijeti plod, ne mučimo se da to učinimo svojom silom. Isus je jasno objasnio kako možemo donijeti rod i drugi način ne postoji. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. Ivan 15,4-8.

Nemojmo se mučiti pokušavati donositi rodove bez da smo nacijepljeni na Kristu. Naša povezanost s Njime može biti kroz Njegovu riječ jer ona ima silu. Dozvolimo mu da nas On nacijepi i tada ćemo donositi rodove. Odluka je na nama. U suprotnom bit ćemo izbačeni iz Gospodnjeg vinograda kao nerodne grane na čokotu.              

Zvonko Presečan