VELIKI ČETVRTAK
24. ožujka 2016.
Ps 116 (115), 12-13. 15-16bc. 17-18
2. 1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15
UVOD
Za tri godine svoga djelovanja Isus je više puta učenicima govorio da će ostati među njima: – Neću vas ostaviti sirotama. Ostat ću s vama u sve dane do konca svijeta. Uoči svoje muke i smrti na Posljednjoj večeri, ostavio nam je svoj najveći dar, samoga sebe pod prilikama kruha u vina. Dao nam je oporuku da to redovito činimo, zapovijed da blagujemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, uz upozorenje da u sebi nećemo imati pravoga života, ne budemo li to redovito činili.
Razmišljajući o ovoj uzvišenoj tajni naše vjere sv. Augustin reče: – Bog, iako je svemoguć, nije mogao nešto više dati, iako je najmudriji, nije znao što više dati, iako je najbogatiji, nije imao što više dati. I doista, Isus nam ništa uzvišenije i nije mogao ostaviti, doli samoga sebe.
Da bi mogli i večeras dostojno sudjelovati u Isusovoj euharistijskoj gozbi, u djelu pokajanja, odrecimo se svojih grijeha i propusta.
HOMILIJA
U svim vremenima i gotovo kod svih naroda, kruh je osnovna životna namjernica, nešto bez čega se ne može zamisliti život. Reći za nekoga da nema niti kruha, znači ustvrditi da nema osnovne preduvjete za život i da se nalazi na granici preživljavanja. Kruh je osnovna životna namjernica upravo zbog toga, što jedanput umiješen i pečen trajno zadržava svoju hraniteljsku sposobnost. Bez ikakvih drugih priprava u svako doba možemo za njim posegnuti i utažiti svoju glad.
U naše vrijeme kada na svakom koraku imamo prodavaonice, kada u svakoj trgovini možemo doći do kruha, kada imamo mnoštvo zamjenskih proizvoda za kruh, izgleda kao da on i nije baš neophodan za život. Naši stari koji su preživjeli, vremena oskudice i gladi, jako dobro znaju, što je značio komadić kruha u kući. Nije kuća morala biti baš posve prazna, ali ako je nedostajalo kruha, uvijek je nešto nedostajalo. S njim pri ruci i u torbi dan je odmah izgledao vedriji, a posao se obavljao s više žara.
Koja je prava vrijednost kruha, htio je provjeriti jedan novinar, koji je prije desetak godina, kupio 1 kg kruha i otišao na najprometnije ulice velikih svjetskih gradova. Prolaznicima je ponudio da u zamjenu za 1 kg kruha rade jedan sat. Ishod je bio sljedeći: U Hamburgu (Njemačka), su ga ismijali. U New Yorku, ga je pokupila policija. U Nigeriji (Afrika), bilo je više osoba spremno da za 1 kg kruha rade tri sata. U New Delhiju (Indija), u tren se skupilo nekoliko stotina ljudi, koji su svi bili spremni za 1 kg kruha raditi cijeli dan.
Isus je našu brigu za zemaljski kruh stavio i u molitvu Očenaša: – Kruh naš svagdanji daj nam danas. Bio je nesebičan i otvoren za brige i potrebe svih ljudi. Poistovjetio se s onima koji gladuju, a našu brigu za njih postavio je kao temeljno načelo svoje posljednje prosudbe svakoga od nas. Poistovjetio se s kruhom, želeći naglasiti kako bez njega nije moguće zadovoljno živjeti. Njegovo tijelo je kruh za nas, ona osnovna životna namjernica koja unosi sigurnost u naš život i odgoni strah pred sutrašnjim danom. Najobičniji svakodnevni kruh, koji smo pripravili snagom njegovih riječi: – Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo, na svakoj euharistiji postaje njegovo tijelo. Na isti način i vino, njegovom krvlju.
Sveci i veliki crkveni ljudi dobro su znali vrijednost euharistije. Oni se nikada nisu vodili onim najminimalnijim i onim što moraju činiti. Nikada nisu ponavljali u svoju obranu, kao što čine mnogi naše vjernici, da je dovoljno jednom u godini doći na ispovijed i pričest. Bili su svjesni da ako redovito ne jedu kruh života i ne piju živu vodu u pričesti, ostat će poput sasušene grane, bez života u sebi.
Franjevac kapucin sv. Padre Pio, koji je bio obilježen Kristovim ranama na rukama i nogama, često je znao govoriti o vrijednosti Euharistije: – Kad bi ljudi poznavali vrijednost Svete mise, svaki dan morali bi doći žandari, da na crkvenim vratima drže red u velikom mnoštvu ljudi.
Velika žena i misionarka naših dana bl. Majka Terezija reče: – Križ je znak kako nas je Krist ljubio, a misa je znak kako nas Krist sada ljubi. U Euharistiji je uvijek sa svojim sestrama crpila snagu za kršćanski život i misionarsko djelovanje. Nije primala Isusa u pričesti na jezik, a nakon izlaska iz crkve tim ga istim jezikom psovala i pljuvala. Znala je govoriti: – Isus dolazi k tebi, isti onaj Isus koga si primio u pričesti. Nisi uzeo bilo kakav keks ili komad kruha. Isus dolazi u gubavcu, bolesniku i siromahu koji ti dođe, u čovjeku kojega nađeš na ulici. Tvoj je cijeli život euharistija. Život euharistije od pola sata – to ne ide, to je prejeftino.
Naša Misa ne završava izlaskom iz crkve, već bi se naprotiv trebala nastaviti u svakodnevnom životu, u obitelji, u našim riječima, djelima i uobičajenom radu. Iskreno govoreći osobno me trnci uhvate dok slušam upozorenja sv. Ivana Zlatoustoga koji kaže: – Ako se pričešćujemo istim kruhom, ako postajemo jedno tijelo, zar je moguće da nemamo također istu ljubav i da nas tako silna veza ne ujedinjuje? Sudjelujete u ovoj božanskoj gozbi: trebate imati više srca za ljude. Pili ste krv Gospodnju: zar je moguće da ne prepoznajete svoga brata? Ako do sada za nj niste marili, ako ste ga prezirali, odsada, kod ovoga stola, treba da ga prepoznate i priznate. U Crkvi trebamo živjeti kao u zajedničkom domu: pa mi tvorimo samo jedno tijelo. Isti nam je krst, isti stol, isti izvor, pa nam je stoga i isti Otac.
Slušali smo u današnjem Evanđelju da Isus šalje učenike, kako bi sve pripravili za blagovanje Pashe. Kod Židova je bio običaj da domaćin kuće gostima opere noge, jer je put bio prašnjav, a ljudi toga doba hodali bosi ili u sandalama. To je bilo neophodno. Dvorana za Posljednju večeru bila je iznajmljena. Zato niti jedan učenik, sebe nije smatrao domaćinom. Svi su o sebi imali veliko i uzvišeno mišljenje. Nitko se nije htio poniziti. To čini Isus. Uzima vodu i otirač pa svima pere noge, te im primjerom pokazuje kako trebaju biti ponizni, jer je on Učitelj i Gospodin ponizan.
Čin pranja nogu, nije bila samo prijateljska gesta. Taj čin pokazao je kako se ponaša Bog, a kako čovjek. Svevišnji dolazi čovjeku, putem poniznosti i ljubavi. To je Božji put, kojim želi ujediniti cijeli svijet i sve nas kršćane. Želi iscijeliti ranjenu čovjekovu povijest i pomiriti zaraćene, nemirne i nikad zadovoljne ljude. To treba biti i naš put prema drugima, samome sebi, put koji vodi Bogu.
Danas na Veliki Četvrtak, odlučimo se svoj život provoditi s Isusom. Hranimo se njegovom riječju i tijelom, živeći u poniznosti svjesni svoje ograničenosti, slabosti i smrtnosti. Stavimo Isusa u središte svoga života, a potom ćemo lakše oko njega zidati i graditi ostalo u svome životu. S njim ćemo kao i alkari na takmičenju lakše i uvijek pogađati «u sridu».
fra Mate Tadić, OFM
