TIJELO I KRV
Pošto smo secirali lešine, počeli smo isto tako hladnokrvno analizirati svoja vlastita živa tjelesa: tijelo je organski sastav elemenata kao što su kisik, dušik itd…koji u sebi nemaju ničega što bi zahtijevalo poštovanje. Život nije ništa drugo nego susret i podjela tih elemenata prema fizičkim ili kemijskim pojavama. Stoga se činilo da u čovjeku nema ništa što bi zaslužilo poštovanje: na samrti će se sve razjediniti i vratiti u svoje elemente. Ž
ivot traje samo do groba: ništa nije pametnije, prema tome, nego da ga provedemo radosno i veselo do onoga časa kad budemo iz njega prognani. Pjevajmo, pijmo, plešimo, igrajmo prije negoli se u nama ohladi mladenačka krv. Budući da nisam imao nikakva poštovanja prema tijelu, nisam oćutio nikakvih skrupula da ga profaniram, Ostao je, istina, u dnu moga srca neki nemir koji se nikako nije mogao smiriti: ali govoriti o glasu savjesti, bilo bi očito isto što i vratiti se na neki zastarjeli mit.
Sveznajuća znanost i pozitivizam bili su tada u modi. Ljudi su bacali u zaborav prošlosti priviđenja savjesti. Ako postoji duša i duhovi, kako tvrde stari ljudi, neka nam ih pokažu da ih vidimo svojim vlastitim očima! Ali ne, ta su strašila bila izmišljena poradi zavisti prema mladosti, da se pokvare mladenački užici.
Međutim, za vrijeme mojih proljetnih praznika, između moje druge i treće godine sveučilišnih nauka, moju je majku udarila kap. U času kad sam se bacio na njeno uzglavlje, ostao je u njoj dašak života. Izdahnula uporno me gledajući. Taj zadnji pogled majčinih očiju ispremiješao je potpuno moju materijalističku filozofiju. Oči ove majke, koja me je rodila, odgojila, ljubila do kraja, te oči jasno su mi govorile da će i poslije smrti ona ostati uvijek uz svoga dragog Takaschija. Ja pogledah u te oči, ja koji sam nijekao opstojnost duše i instinktivno osjetih da duša moje majke postoji: ona se odijelila od svoga tijela, ali ipak nikad neće nestati.
Kad su pogrebne svečanosti bile završene, naša kuća, koja je sad ostala bez radosnoga glasa moje majke, opet se vrati u svoj mir. Ali ja sam se duboko izmijenio. Unatoč svim mojim naporima nije mi više uspijevalo uvjeriti se da je potpuno uništeno ono što je bila moja majka. Moje oči su po prvi puta zavirile u duhovni svijet. U trećoj godini sveučilišnih nauka uputili smo se u kliničku praksu na raznim područjima. Počeli smo proučavati živa tjelesa. Ona su se razlikovala od lešina i od životinja na kojima smo pravili pokuse. Vidjeli smo također da ona nisu samo savršeniji majmuni. Ostavivši na stranu stvorenje, živi čovjek je sigurno “tijelo i krv”, ali s još nečim drugim.
…Osjetio sam kako postoje granice onome što ova ili ona metoda dopušta da se zaključi ili ustvrdi. Jednako sam ustvrdio da i samo područje koje možemo istraživati metodama prirodnih znanosti, i kad su podčinjene svojim zakonima, ima svoje granice, te da se nikad neće riješiti svi problemi svemira. Na primjer, opstojnost duše ne otkriva se znanstvenim metodama. Moja je pogreška bila upravo u tome što sam tvrdoglavo htio znanstvene dokaze. Nijekao sam opstojnost duše jer sam bio rob krilatice: znanost je jedini način da se otkrije istina.
Pošavši dalje, bio sam uistinu iznenađen što sam našao da je područje istine tako izvanredno usko, tako nesavršeno, tako puno kontradikcija. Još sam više bio smućen kad sam ustvrdio da su neki zakoni, koji su sasvim općenito prihvaćeni, bili, doista, samo puke hipoteze. To me je dovelo da više priznam siromaštvo ljudskog znanja, nesavršenost naših istraživačkih metoda, te da pomislim kako bismo morali biti ponizniji. Doživjevši napokon osobnim iskustvom nadnaravni svijet, morao sam se crvenjeti zbog onog vremena u kojem sam nijekao opstojnost duše.
Dr. Takaschi- Paul Nagai, Zvona Nagasakija
IZ BIOGRAFIJE:
NAGAI TAKASCHI PAUL, japanski pisac i znanstveni radnik, koji je proživio tragični 9. kolovoza 1945., kad je na grad Nagasaki bila bačena atomska bomba. Tog nesretnog dana, osim obiteljske kuće, izgubio je, kako se sam izrazio, i polovicu svoga srca, ljubljenu ženu Midori. Svojom živom i praktičnom vjerom, iz koje je neprestano zračila dobrota, ona mu j eutrla put Kristu. Nakon nekoliko godina, od posljedica atomskog zračenja, dr. Nagai je legao u bolesnički krevet, iz kojega se više nije digao. Japanski parlamenat proglasio ga je zbog velikih zasluga za domovinu “prvim građaninom Japana”. Napisao je petnaestak knjiga, od kojih su nek bile u Japanu pravi bestselleri: Lančić krunice, U potrazi za vječnim, Brežuljak u cvijeću, Moja draga djeca i Zvona Nagasakija. Umro je 1951.
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
