Uzvišenje svetog Križa

108

1.Br 21, 4b-9

Ps 78, 1-2. 34-38

2. Fil 2, 6-11

Iv 3, 13-17

 

UVOD

Kristov križ stoji u središtu naše vjere i ljubavi prema Bogu i Njegovu Sinu Isusu Kristu. Njega je upravo ljubav prema svakom čovjeku odvela na križ. Isus iz Nazareta na križu raspet za naše je spasenje darovao krv do posljednje kapi. Darovao je svoj život da bismo mi živjeli. Simbol te ljubavi je sveti Križ. Zato je današnji blagdan ne samo slavljenje jednog svetog simbola za nas kršćane, nego je on blagdan beskrajne Božje ljubavi.

Slobodno i sa sigurnošću možemo reći kako je sav kršćanski život isprepleten znakom križa. Kako kod sakramenta krštenja, tako i kod obreda kršćanskoga ukopa. Svaka naša radnja u kojoj molimo Božji blagoslov, sadrži znak križa, a svaka osoba koju blagoslivljamo stavlja na sebe znak križa. Nakon Velike Subote križ nipošto nije samo mučilo i znak Kristove patnje, već postaje znakom našega otkupljenja i oslobođenja od grijeha. Da bismo to i danas zadobili, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

 

HOMILIJA

Danas na blagdan Uzvišenja i čašćenja sv. Kristova Križa u čudu se možemo pitati: Tko to može biti toliko lud da bude oduševljen križem te otkuda i pomisao za slavljenje nečega takvoga? O križu možemo oduševljeno govoriti samo kad ga u životu nismo iskusili i ne nosimo na svojim leđima. Križ je teret pa ne možemo teret nositi i o teretu oduševljeno govoriti. Isus je bio velik realist. Križ se ne može oduševljeno nositi, nego samo prihvatiti. To je najviše što možemo, uz Božju pomoć.

Kako sv. Augustin reče prije 1600 godina, Križ je bračna postelja na kojoj je Krist izvršio svoje sjedinjenje s čovječanstvom. Mi smo zaručnica i moramo biti na istoj bračnoj postelji sa Zaručnikom sjedinjeni s Njime. S Njime rukama i nogama moramo biti pribijeni, sjedinjeni na Križu, raspeti viseći između neba i zemlje. Moramo biti podignuti sa zemlje da možemo biti sjedinjeni s Njime koji je tri puta podignut sa zemlje da nas privuče k sebi.

Ako ne želimo imati udjela u Kristovom Križu, ne želimo prihvatiti moć, vlast i slavu Svetog Križa koju on zadobiva samo po Onome koji je na njemu raspet, tada nemamo udjela u životu, jednako kao i kod slučaja zaručnice koja ne bi imala udjela u bračnom činu. Kako se onda može nazivati zaručnicom? Kako tu može nastati život? Ako nema sjedinjenja između zaručnice i zaručnika, nema ni života. Ako želimo postići vječni život, božanski život u našim dušama, postoji samo jedan način da to postignemo preko sjedinjenja sa Zaručnikom naših duša na Križu.

On se ponizio uzevši lik sluge, govori sv. Pavao, postavši poslušan sve do smrti na Križu. Mi se moramo poniziti, ali čineći to bit’ ćemo uzvišeni i podignuti. Bit ćemo uzvišeni pobožanstvenjujući se, imajući udjela u božanskoj naravi, postajući poslušni pod cijenu života  po Križu.

Kroz čitanja današnjega blagdana Gospodin nam jasno pokazuje kako i On mora biti podignut jednako kao i zmija koju je Mojsije podigao u pustinji da privuče svakoga k sebi. Vidimo da Križ stoji u samom središtu čitave povijesti. Tako nema niti Euharistije bez Križa Kristova kao niti života. To je jedna od tajni, ironija naše vjere. Kako je moguće da možemo imati život samo preko smrti? Ipak, to je jedini način. Sve dok nismo voljni umrijeti sebi, kaže Isus, nemamo života u sebi i svaki onaj koji želi spasiti svoj život izgubit će ga, a onaj koji izgubi svoj život, spasit će ga. Na koji način spašavamo svoj život? Sjedinjujući se s Kristom na Njegovom Križu.

Razmišljajući o povezanosti između zmije u pustinji i Gospodina na Križu, potrebno je znati kako se izraelski narod počeo zmiji klanjati kao svome božanstvu kao da bi posjedovala moć. Prorok Jeremija naposljetku uzima brončanu zmiju i lomi je u komadiće uvidjevši da je narod štuje.

I Križ bez Krista bio bi štovanje nekakva božanstva. Klanjamo mu se jer je na njemu Bog izvršio svoje sjedinjenje i pomirenje s čovječanstvom. Na Križu je predao život za svoju Zaručnicu, kako bi mi bila bez ljage i nabora. Klanjamo se Kristu iskazujući (po)štovanje i prema Njegovom Križu. Sam Križ po sebi nema nikakve moći. Jako puno ljudi je razapeto tijekom povijesti – čega smo i danas svjedoci u nekim dijelovima svijeta, ali niti jedan njihov križ nema spasiteljske moći.

Današnji se blagdan slavi od prvih početaka kršćanstva. Nastao je iz pobožnosti vjernika nakon što je u 4. stoljeću carica Jelena majka Konstantinova pronašla sveti Križ na kojemu je, prema predaji, Isus otkupio svijet. Bilo je to upravo na današnji dan 320. godine.

O križu govori sv. Justin u 2. stoljeću riječima: „I vidi križ na svakom koraku, čak i u čovjekovu tijelu. Neka čovjek raširi ruke, eto mu križa, onoga – „latinskoga“! Kršćanski pisac Tertulijan, koncem 2. i početkom 3. stoljeća svjedoči da kršćani svaki svoj čin posvećuju znakom križa: „radi svakoga napretka i promaknuća, na dolasku i odlasku, u odijevanja i obuvanju, pri umivanju i blagovanju, na svjetlu, u spavaonici, u govornici kakvo nas god druženje povezuje, mi na čelu činimo znak križa“.

Križ Kristov bio je oruđe za izvršenje smrtne kazne za najteže zločince i nepopravljive buntovnike. Nakon Kralja židovskoga postao je znakom spasenja. Božje očovječenje i čovjekovo pobožanstvenjenje zanimalo je i Nikodema. Tamu noći u kojoj dolazi k Isusu, on prosvjetljuje govoreći o dvostrukom uzdignuću na križ i nebo. Sin će Božji biti ponižen na križu da bi Sin Čovječji bio uzvišen na nebu.

Nikodem kao učeni farizej podsjeća na Mojsijev čin uzdignuća mjedene zmije opisan u prvom čitanju, objašnjavajući da Sin Čovječji mora biti uzdignut zbog i poput zmije. Ona čini zlo jer njezina laž iskrivljuje čovjekov pogled na Boga potičući čovjekove želje. Otkriti što umanjuje našu životnost, znači početak kvalitetnijeg života. Tko pogleda zmiju i otkrije tko je ona i što se skriva iza nje, taj živi. I sam oblik križa očituje kozmičku dimenziju spasenja. Svojim krakovima obuhvaća čitav svemir. Šireći ruke na križu Isus je obuhvatio čitav svemir. Šireći ruke na križu Isus je sve ljude sabrao u jedan narod. Križ je riječ ljubavi, najintimnije očitovanje Božjega srca u komu se otkriva istina o čovjeku i Bogu.

Iako slavimo križ mi nismo oni koji ga traže. Patnja, boli i križevi prečesto su nam nametnuti. U Kristovu križu otkrivamo da Bog nije otklonio križ iz svijeta nego prihvatio i pokazao da ima smisla. Križ je postao mjesto u kojemu nam je postao najbliži. Tu je bio slab kao i mi. Vapi: „Bože moj, zašto si me ostavio!“ uz prethodnu molitvu: „Ako je moguće neka me mimoiđe!“, ali: „Oče neka bude tvoja volja!“ Tako i mi u trenutcima napuštenosti možemo zazivati i moliti s predanjem.

Isus nam pokazuje da je potrebno prihvatiti križ, patnju i bol da drugima iz ljubavi olakšamo život i učinimo ih sretnima. Mi se možda cijeloga života moramo boriti da u licu trpećega Isusa koji ide na križ prepoznamo Božje lice i vidimo da čovjek i kada je poražen i mučen ima svoje dostojanstvo kao slika Božja da trpljenje, bol, strah, nevolje i smrt u nama budu čežnje za većom ljubavlju koja je jača od smrti. Samo u kršćanskom stavu prema križu i s pogledima na raspetoga, moguće je prepoznati pravu vjeru i razlikovati je od maglovite religioznosti koja ni na što ne obvezuje.

 

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI