Moje kratko razmišljanje uz današnji dan, 11. listopada, dan kada se svuda u svijetu obilježava Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi (World Hospice and Palliative Care Day)
Sve one lijepe riječi, tople riječi, najiskrenije riječi dolaze iz srca i dolaze spontano, ne pisanim načinom, ali ja sam pokušao uhvatiti dio lijepih riječi koje bih namijenio svakome od vas, mojim prijateljima, poznanicima, kolegicama i kolegama, svim dobrim ljudima – jer, tako malo zapravo nam treba – cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta. Treba nam prijateljstvo, treba nam ljubav….
Pitat ćete se čemu te riječi ovdje i sada – cvijet na stolu i topla soba, ma, Gospode, pa povezane su, ta biljčica na stolu koju je neka dobra duša stavila tamo ispunjavaju sobu toplinom, to više nije hladna bolesnička soba, tu nije pacijent, tu je prijatelj, jer svi mi koji radimo palijativu jednostavno moramo, želimo li uspjeti, biti puni empatije, moramo surađivati i s dobrima i sa zlima, s pozitivnima i negativnima, moramo imati osmijeh na licu i kad nam je najteže i kada bismo zaplakali, ali, ne, nitko ne smije osjetiti našu tugu ili nemoć jer se ona onda lančano prenosi na druge.
Spomenuo sam ranije i predah poslije duga puta. Pa jasno, svatko od naših palijativnih bolesnika prošao je ili prolazi dugi put i treba mu, eto, komadić prostora, mala kriška slobode, malo sunca, malo sna i poneki osmijeh, treba mu predah. Opet smo na početku. Bol koja se vidi na licu ne moraju biti suze. Bol možemo pretvoriti u poljubac dviju kapi kiše. Pružimo osmijeh čovjeku, čovjeku koji je na svom putu u raj, već ga je na zemlji zaslužio, kroz patnju i bol okajao je svoje grijehe.
Zadnji, zapravo posljednji trenuci trebaju proći kroz neko blaženstvo, kroz mir, a tko će ga pružiti osim dragog Boga, ako nećemo mi… Mi imamo neki dogovor s dragim Bogom da taj mir pružimo tu na zemlji, a On će, kada duša napusti ispaćeno i iscrpljeno tijelo, tamo negdje, visoko među zvijezdama, kako to često zamišljamo.
I, znate, lakše ćemo proživjeti posljednje trenutke osobe koja polako, ali sigurno odlazi, ako pokušamo dokučiti što sve taj naš pacijent razmišlja, kakve mu se misli roje po glavi, svi susreti, sva ispunjena i neispunjena obećanja, kad dođe do trenutka da mu više nisu važna ni imena, ni ljudi, ni godine i nađe se pred vratima kroz koja ćemo svi jednom morati proći – prije ili kasnije, s palijativnom skrbi ili bez potrebe za njom. Dopustimo mu da se vrati u djetinjstvo, da probudi ono dijete u sebi i da radosno i slobodno poleti daleko prema suncu i da nađe svoj topli vječni dom.
Franjo Damir K.
