Uvod u sakramente

271

Čovjeka su malo usrećili stalni pokušaji da ga se razloži na sastavne dijelove, da se podijeli na  različite dijelove njegova bića i na kraju ih se okrene jednog protiv drugog: razbor protiv osjećaja, razum protiv instinkta, analizu protiv intuicije, vjeru protiv znanja, akciju protiv kontemplacije, angažman protiv duhovnosti, tijelo protiv duše i tijelo protiv duha….Mi smo cjelina. Tko nas rastavlja na dijelove, ugrožava zajedničko djelovanje svega onoga što nas sačinjava. Čak ni najbolji motivi ne mogu spriječiti da cijepanje čovjeka na njegove „sastavne dijelove“ ne našteti harmoniji cjeline. Najplemenitijim obrazloženjima zahtijevala se vlast nad tijelom, a ipak pri tome ostvarena je samo vrsta robovanja. U velike zablude zapadne i kršćanske slike čovjeka ubraja se prezir tijela, senzualnosti, seksualnosti i tjelesnih radosti. Među najvažnija postignuća novijeg kršćanstva spada pomirenje tijela i duha, osjetilnosti i mišljenja, iskustva i racionalnosti. U povijesti kršćanskog življenja u različitim crkvama i konfesijama važnu ulogu imaju znakovi i simboli, osjetilne forme slavlja, religiozno iskustvo u obredu i kultu. Za većinu vjernika upravo su oni najvažniji pristup onom religioznom. Tu vjernici osjetilno i tjelesno doživljavaju u okupljanima zajednice vjere. I upravo ondje – u osjetilno obilježenom svijetu života zajednice – jest svijet iskustva sakramenata, znakova i simbola.

Riječ „SAKRAMENT“ danas ima definitivno kršćansko značenje, premda i u drugim religijama ima usporedivih običaja i obreda.  Naime, u svim kulturama i religijama uz rođenje, odrastanje, sklapanje braka i često uz smrt i pogreb, postoje određeni obredi i kultne navike. Obredi koji se u kršćanstvu prenose kao sakramenti ipak se dodatno ukorjenjuju u biblijskim, tj. židovskim i kršćanskim tekstovima. Usprkos tome, u kršćanstvu jako dugo uopće nije bilo jednoznačno utvrđeno koji od brojnih obrednih i liturgijskih običaja ima važiti kao sakrament. Broj sedam je s katoličke strane dogmatski fiksiran tek u 13. i nazad u 16. stoljeću kao reakcija i obrana od protestantizma. A ranokršćansko ime – u skladu s odnašnjim grčkim kao standardnim i crkvenim jezikom – bilo je „mysterion“. Ta riječ u današnjem svakodnevnom govoru nažalost postala nebulozni zagonetni pojam: „misterij“ označava ono što se ne razumije. Sasvim drukčije je u kasnoantičkoj kulturi u kojoj je ta riječ nastala. Grčki korijen (myein“ = zatvoriti) koji je značio nešto skriveno i javnosti nedostupno, njome je označavao one simbole, obrede i tekstove razumljive samo posvećenima. Neki kultni čin – primjerice krštenje – neupućenome je bio obično pranje, a upućenome znak Božanskog djelovanja. Vrijeme ranih progona kršćana i njima uvjetovano tajnovito ponašanje stvorili su dodatnu auru tajnog znanja. Različite geste, riječi i simboli imali su dvostruku razinu razumijevanja: realističku i simboličnu. Realistička je neupućenome bila razumljiva u banalnoj doslovnosti: voda je za pranje. Simbolična razina otvara se samo posvećenome: u vodi se ponovo rađaš kao kršćanin. Nevidljiva veza bila je u vodi kojoj se ima zahvaliti sav život i iz koje se – iz plodne vode majčine utrobe – rađamo. To dvostruko rođenje – kao dijete majke i kao Božje dijete – bilo je značenje misterija. Budući da su crkveni oci od trećeg, a Vulgata, latinski prijevod Biblije, od četvrtog stoljeća, prevodili grčki „mysterion“ sa „sacramentum“, ta se riječ udomaćila u kršćanskom bogoslužju. Doslovno shvaćena ta riječ (sacer – svet) označava sredstvo koje „posvećuje“. U tom smislu sakramenti su one stvari i znakovi koje nas trebaju posvetiti. Kršćanska predaja uistinu poznaje mnogo više „sredstava posvete“ od onih poznatih sedam sakramenata katoličke ili dva sakramenta evangeličke predaje.

 

Teško je prevesti riječ „sakrament“. Njome se misli „ono što posvećuje“, dakle nešto što nas čini svetim. Sakrament je sredstvo posvećenja. Da bismo mogli shvatiti što se time misli, mora se najprije razmisliti o riječi „svet“. Sveto je ključni pojam cjelokupnog religioznog mišljenja. Njime se u konačnici misli egzistencija i djelovanje božanskoga u našem svijetu. U užem smislu, koji se pojavljuje i u Bibliji, samo je Bog svet. Sve drugo što bi se u religijama moglo nazvati svetim samo participira na Božjoj svetosti, prema to me je „posvećeno“. Kad govorimo o svetom činu, Svetom pismu, svetom čovjeku ili čak o Svetom ocu, zapravo govorimo nepravilno. Postoji samo sveti Bog – sve drugo u najboljem slučaju može u Bogu biti posvećeno: kao stvorenje, kao kršćanin, kao čovjek koji nastoji oko posvećenja. Makar ljudi, stvari, simboli i obredi služili našem posvećenju – sami su u najboljem slučaju posvećujući ili posvećeni. Tek ako to pretpostavimo, možemo u jezičnoj svakodnevnici govoriti o svetom znaku i simbolu, o svetim slikama i spisima, dakako čak i o svetim ljudima.

Pojam „sakramenta“ koji nas posvećuje mora početi od Boga koji je jedini svet i koji jedini može posvetiti. Zato teologija na dva načina govori o sakramentu: govori o jednom sakramentu i o mnogim sakramentima. Taj jedan sakrament jest Isus Krist, jest Božja Riječ zapisana u Bibliji i raširena naviještanjem, jest Božje djelovanje u njegovu narodu, tj. u Crkvi. Posebnim teološkim jezikom govori se pri tom o izvornom sakramentu (Isus Krist) ili temeljnom sakramentu spasenja (Crkva) pri čemu se osjeća znatna distanca između tog jednog sakramenta i mnogih sakramenta. Taj dvostruki pojam sakramenta pokazuje ograničenost ljudskog naprezanja oko svetosti, mučnost pothvata da se Božje djelovanje na nama natiska u – navodno „sveti“ – broj sedam. Pokuša li se odložiti naše uobičajeno konfesionalno mišljenje, opaža se da je u tom razmišljanju religiozno iskustvo kršćana s njihovim simbolima, bogoslužjima i obredima vraćeno k izvoru: Bog – tako vjeruju kršćani – ostvaruje spasenje tog nevoljnog svijeta po Isusu Kristu, po njegovoj riječi i po zajedništvu onih koji žele živjeti nasljedujući Isusa. Ovo je istinsko „sredstvo spasenja“ protiv bolesti svijeta, jedan i jedini sakrament: Krist, Njegova Riječ i Njegova Crkva. I kako u životu kršćana zadnju riječ ne treba imati njihovo zakazivanje, njihova manjkavost ni smrt, u tome se njihov smisao života utemeljuje s onu stranu smrti. Tko govori o mnogim sakramentima – bilo da je riječ o dva koje priznaju Crkve reformacije, od sedam katoličke i pravoslavne tradicije ili o još obuhvatnijem viđenju prvog kršćanskog tisućljeća – ne bi trebao izgubiti iz vida da se u konačnici radi samo o razvijanju jednog i jedinog sakramenta, Isusa Krista. Tko to zaboravlja, ljudsko djelo čini središtem svoje vjere, a zaboravlja da tu Bog djeluje za nas. Slično je ponešto taštim shvaćanjem bogoslužja kao službe čovjeka Bogu. A radi se o obratnom: Otkupljenje, sakramenti i svako „bogoslužje“ su Božja služba nama.

urednik: Marko Martinović

PODIJELI