Prve riječi u Bibliji su: „U početku Bog…” To je recept za duhovni napredak.
Bog je u početku kaos pretvorio u vrt. Ohrabrujuće je znati da će ta žalosna zbrka grijeha koju vidimo u nama na kraju završiti dobro jer je tako i počelo – čak i onda ako je negdje u sredini krenulo po zlu.
„U početku Bog” velika je životna lozinka. Tražimo od Boga na početku svakoga dana da On pomogne obnoviti duboke izvore naših duša istom stvaralačkom snagom kojom je oblikovao môra i sve što je u njima. Baš kao što je Duh Božji lebdio nad bezdanom i počeo sređivati prvotni kaos pretvarajući ga u red i obilje, tako se Duh Sveti kreće nad dubokim skrovištima srca ujutro kad dođemo k Njemu i čini nas plodnima. Ujutro, dok je srce svježe i otvoreno, mi otjeramo tjeskobne brige toga dana, otvaramo vrata zajedništvu s Bogom i hranimo se Njime.
Nije lako pronaći vrijeme za dosljedan molitveni život. To čak ni Isusu nije bilo lako. U Luki 5,16 piše da se Isus često sklanjao na samotna mjesta kako bi se molio. Prema Marku 1,35 običavao je ustati rano, u cik zore, i odlazio moliti na skrovito mjesto – usmjeravajući svoj život ispravno. Upravo zato što se povlačio iz mnoštva, Krist je mogao povući to mnoštvo za sobom. Obično se misli da Mu je bilo lako odvojiti vrijeme za molitvu jer je živio u drugo vrijeme: nije se radilo od 9.00 do 17.00 sati, nije bilo televizije i kućanskih poslova. Je li? Pogledajmo jedan običan dan u Isusovom životu i prepreke koje je trebao svladati da bi mogao moliti. Katkad nije vrijedilo ustati prije zore jer bi Ga narod slijedio (Luka 4,42). Tako je jednom otišao u osamu. Ili je to tek pokušao.
Herod je nedavno odrubio glavu Ivanu Krstitelju. Isus je osjetio potrebu za razmišljanjem i molitvom. Matej nam kaže: „Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osa-mu.” No, to se nekako saznalo. “Dočuo to narod pa pohrli pješice za Njim iz gradova. Kad On iziđe, vidje silan svijet, sažali Mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.” (Matej 14,13.14)
Isus nije planirao povesti sa sobom 5000 ljudi na skrovito mjesto. Život Mu je, poput našega, često bio isprekidan. Zapravo, neka od Njegovih najvećih djela bila su odgovor na te prekide. Isus je često svoje planove stavljao nastranu kako bi ljude izvukao iz nevolje u koju su upali jer su loše planirali. Nije bio kuhar, no morao je odgoditi svoj molitveni život da bi nahranio 5000 ljudi. Promislite: obrok za 5000 ljudi bio je prekid! Ne zaboravite to kad sljedeći put vaši planovi budu prekinuti radi nekoga tko je u potrebi.
Konačno je došlo vrijeme da ljudi pođu kući. „I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok On otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.” (Matej 14,22.23)
Ahhh, konačno je sâm. Na kraju dana mogao je svoje srce konačno otvoriti Ocu. Imao je nekoliko sati za sebe prije no što Ga je služba ponovno zvala. Dvanaest iskusnih ribara zovu Ga uplašeni i izvan pameti zbog sezonske oluje na Galilejskom jezeru. I usred huke vjetra i unatoč velikoj udaljenosti, Isus je čuo njihov vapaj. Božji Sin koji je, da bi se približio svom Ocu, imao „borbeni počinak” poslije dugačkoga dana službe, sad kreće prema lađi u kojoj su učenici da bi uklonio njihov strah jer se golemi valovi poigravaju njihovom lađom.
Samo oni koji su se hrvali s Bogom mogu mirno hodati kroz oluju.
Isus je nekako pronalazio vrijeme za molitvu pa bi radi toga ostajao budan cijele noći. Danas većina nas ima puno više vremena za molitvu nego što je imao Isus jer nemamo oko sebe mnoštvo ljudi koje nas slijedi i ovisi o svakoj našoj riječi.
