Iv 1,1-18
Jezik je jedan od najmanjih, ali i najopasnijih udova ljudskoga tijela. O njegovoj opasnosti govore starozavjetni tekstovi. No, sam po sebi je bezazlen. Tek ujedinjen s ljudskim srcem postaje vatreno oružje ili ljekovito sredstvo. Sve ovisi o srcu, odnosno čovjeku: njegovoj slobodnoj volji, osjećajima, mislima. Čovjek može jezikom izraziti svoje lijepe osjećaje, divljenje, dobre riječi, koje liječe, ali tim istim jezikom može formulirati teške psovke, prokletstva, riječi koje uništavaju druge ljude. Mnogi misle da mogu bezazleno izgovarati svaku riječ. Ne prihvaćaju veličinu i snagu izgovaranih rečenica. Jednom riječju mogu ubiti ili oživjeti. Jesmo li mi toga svjesni?
Pred nama je nova godina, novi kalendari, novi rokovnici. Sve tako čisto i lijepo izgleda. Ni jedna stranica nije još ispisana. Bog, Gospodar vremena podario nam je mnoštvo novih dana i predivnih trenutaka. Sve nam je to dano na raspolaganje. Već sada postajemo odgovorni za našu budućnost. Prošlost je prošla. Grijesi su oprošteni. Darovana nam je milost na milost. Tu gdje se dogodio grijeh, izobilovala milost po Isusu Kristu. Bog nije škrtac. On daje oblino. Zato hrabro krenimo naprijed jer smo mi čuvari budućnosti i sreće među ljudima. Prepoznajmo da našim lijepim i dobrim riječima možemo izgraditi međusobno bratstvo. Na početku tražimo od Gospodina ljubav koja liječi i iscjeljuje. Ona znači više nego ljudski osjećaj.
Prvi dani nove godine podsjećaju nas na početak stvaranja, kada nastaje sve po Božjoj Riječi. Jahve, dobri Otac izgovara Riječ. Ona je uvijek učinkovita. „ I reče Bog…i bi tako“. Očeva izgovorena i izgovarana Riječ je sam Isus Krist. Ta je Riječ u temelju svega stvorenog. Sav ovaj vidljiv svijet Božje je djelo, ostvareno Riječju. Prema tome, svekoliki je svijet Božja svojina. Tragično je da mnogi ne žele prepoznati Božju prisutnost u svijetu. No, ne samo da ne žele priznati ovaj svijet Božjim, nego ne primaju ni Očevu Riječ Isusa Krista.
Svako ljudsko biće postalo je po Božjoj riječi. U svaku osobu Bog Otac je udahnuo svoga Duha. Od tog trenutka čovjek je Božja slika. U vremenu i prostoru Očeva Riječ dolazi svojima, ali nažalost njegovi ga odbacuju. Ne mislim pri tome samo na židovski narod, nego i na kršćane, koji svjesno odbacuju Isusa zbog svoga nemara i nevjere. To me potiče da se svi zapitamo: Jesmo li svjesni prisutnosti Riječi među nama? To pitanje povlači i drugo. Jesmo li svjesni snage našeg govora, koji po činu stvaranja dobiva stvaralačku moć?
Osim Božjeg i ljudskog govora, u svijetu postoji i govor zloga. Taj se govor suprotstavlja Božjem i ljudskom govoru. On razara. Čovjek kao Božja slika, nakon iskonskoga grijeha često upadne u zamku govora zloga. Đavao čini sve kako bi uništio sve to što je Bog stvorio po svojoj Riječi. Govor zloga stalno pokušava zavesti.
Zato je čovjek neprestano pozvan da odlučuje. Njegova savjest je satkana od čvrste riječi da mora činiti dobro i da mora izbjegavati zlo. Na čovjeku je hoće li govoriti Božje riječi i time stvarati bolji svijet ili će pak govoriti riječi zla, a to znači razarati sebe i svijet oko sebe.
Svaka dobra riječ je blagoslov, ona stvara svetost među ljudima, pobjeđuje zlo u ljudskom srcu. Koliko god izgledalo da ljudske ruke stvaraju bolji svijet, ipak je istina samo jedna-da najprije riječi stvaraju novi svijet. Tek kada je riječ izgovorena, ruke je mogu slijediti. Zato je jezik toliko važan, jer govori o stvarnosti čovjeka. O izgovorenim riječima ovisi spasenje. Kršćani trebaju živjeti Božju riječ, gutati je svakoga dana, kako bi napunili svoje srce dobrim riječima, Isusom Kristom. Tek tada će iz njihovih usta izlaziti dobra i lijepa riječ, koja uvijek nosi u sebi stvaralačku snagu.
pater Arek Krasicki, CSSp
