Neki znaju,ali većina ne, u 6. mjesecu 2009. godine, ne
koliko tjedana prije kraja svoje prve godine studija, na prijelazu preko ceste u Zagrebu, gradu u kojem studiram, sudarilo me auto. Zavšila sam u bolnici u komatskom stanju u kojem sam bila 2 tjedna. Prognoze doktora, glede mene, bile su loše. Rekli su da sam jako ozlijeđena i da ću, sudeći po slikama mozga, ostati trajni invalid. Te informacije dane su mom bratu koji je imao veliku vjeru u Božju pomoć te je svima govorio da ću ja SIGURNO biti dobro i lijepo se oporaviti iako su mu doktori rekli suprotno. Sve te informacije bile su meni daleko, tako da ja nisam bila ničega svjesna i bila sam sigurna da sve to sanjan. Nije mi bilo jasno što ja radim u invalidskim kolicima i zašto ne mogu hodati sama? Mislila sam kako to mora biti san, noćna mora,bolje rečeno. Jedva sam čekala da se probudim i da nestane sve to.
Nakon mjesec dana boravka u bolnici u Zagrebu prebačena sam u bolnicu za rehabilitaciju u Krapinske Toplice, pošto sam imala hemiparezu lijeve strane – “blokiranu” lijevu ruku i nogu te sam bila primorana na invalidska kolica .
Tamo sam naporno vježbala svaki dan i tako nakon mjesec,dva uspjela samostalno učiniti prve korake. Svakim je danom moj hod bio bolji, sigurniji, ali me sve više mučila lijeva ruka. Dotad sam je uvijek, pošto sam dešnjak, omalovažavala ne videći njezinu važnost, ali Bog mi je sad pokazao da nam je sve, pa tako i lijeva ruka, potrebno. Polako, uz puno vježbe i strpljena, ta je ruka sve bolje, Bogu hvala. Znam da sve to nije bilo slučajno jer vjerujem kako slučajnosti NE POSTOJE. To je bio Božji naum da mi kaže kako sam tu na svijetu samo u prolazu i da trebam biti spremna, svaki čas, na susret s Njim jer nitko ne zna kada ćemo se naći Njemu pred licem. Također smatram kako se htio proslaviti kroz mene jer svi doktori i fizioterapeuti,čitajući moju povijest bolesti, ne mogu vjerovati da ja pred njima stojim i, gledajući me, da sam nakon tako kratkog vremena toliko dobro oporavljena. Inače se, pacijenti s dijagnozama koje sam ja imala, oporavljaju godinama da bi došli u stanje u kojem sam ja sada, nakon godine dana ili,nažalost, ostanu u kolicima.
U Krapinskim sam bila skoro 7 mjeseci,nakon čega sam puštena doma. Željela sam biti tamo dok se potpuno ne oporavim, ali vidim da je Bog imao bolji plan jer sam terapije tada nastavila doma,odnosno u Rovinju. Tu su mi vježbe bile teže i time, sigurno puno korisnije za moj oporavak. Tada sam išla na faks upisati 2. semestar i pokušati završiti tu svoju započetu prvu godinu. Doktori su bili skeptični glede toga jer mozgu treba dugo vremena da se oporavi,a sad je bilo prerano da se već vratim. Ja sam odlučila riskirati i vratila se. Dobila sam mjesto u, meni osobno najboljem zagrebačkom domu, domu o kojem sam ranije samo sanjala. 😀 Javila sam se u bolnicu u koju sam primljena nakon nesreće kako bi dogovorila fizikalne terapije dok studiram da ne zapustim svoj oporavak. Mislila sam kako je to ispravno, u Božjoj volji, da studiram, marljivo učim i odlazim na fizikalne terapije. Da sam odlučila ostati doma dok se potpuno ne oporavim sigurno bi bila nezadovoljna jer bi se osjećala beskorisno.
Profesori na faksu su bili jako ljubazni prema meni. Rekli su mi da će mi priznati sve odrađeno prošle godine prije nesreće,a sada da ja odrađujem samo ono što, zbog nesreće, nisam uspjela prošle godine. Trudila sam se koliko sam mogla i željela dati sve od sebe da uspjem položiti godinu,ali nisam zaboravila na Boga, nego ga tražila iz dana u dan jer sam bila svjesna da sam, bez Njega, nitko i ništa. Došlo je tako vrijeme odrađivanja i davanja tih ispita koji su mi preostali. Malo me bilo strah toga jer sam svojim povratkom puno riskirala. Doktori su mi rekli da će mi trebati puno sreće da položim bilo što,a meni su ostala četiri dosta teška i zahtjevna kolegija,a ako ne uspjem, gubim pravo na dobivanje doma i stipendija mi se neće vratiti dok ne položim godinu. Uzdala sam se u sebe mislići kako ja sve to mogu bez problema. U to vrijeme sam čula kako je mudrost Božji dar i da trebamo moliti za mudrust. Tako sam molila za mudrost,ali da Bog vrši svoju volju. Ako je ona da padnem godinu,da me ponizi, neka ju padnem, ali da On bude sa mnom da to mogu prihvatiti i ne gunđati. Njegova volja ipak nije bila da padnem, nego da se opet proslavi kroz mene. Tako predmeti koje sam mislila da ću prve položiti, nekako sam uspjela položiti ZADNJE, a one za koje sam sumnjala da ću, položila sam prve. Odnosno, uspjela sam, Bogu hvala, položiti sve predmete.
Sada osjećam potrebu da svjedočim Božje djelo u mom životu. Želim da svi vide da nam patnju Bog daje iz svoje ljubavi i da,ako je spremno prihvatimo, ona može donijeti mnogo ploda. Želim vam svojim primjerom pokazati kako trebamo uvijek radosno prihvaćati patnju znajući kako će tako ona donijeti mnogo ploda i time nama istinsku sreću. Ja to nisam znala, ali čitajući knjige saznala sam kako je patnja Božji dar koji On daje iz ljubavi svojoj djeci i da nas u tome ne ostavlja same, nego nam pomaže nositi taj križ.
Martina T.
Uz svjedočanstvo su priložena i dva otpusna pisma kao i rješenje o invalidnosti.
Zbog zaštite podataka ne možemo ih podastrijeti.
