Ja sam invalid.

30%.

Oni koji čitaju moje tekstove znaju da sam u prometnoj nesreći 2001. godine ostala bez desnog oka.

Izgubila sam prednje zube.

Imala sam 60 šavova na licu.

Danima se nisam željela pogledati u ogledalo, a ljudi su, pri susretu sa mnom, znali zadrhtati i skloniti mi se s puta, kao da sam izišla iz nekog filma strave i užasa.

U to sam vrijeme imala nepunu 21 godinu…
I vjerovali ili ne, bila sam potpuno i apsolutno sama.

Osim mojega Gospodina nikoga nije bilo…Ljudi koji su me tada okruživali nisu me voljeli, nisu me htjeli, ali eto, imali su moralnu obvezu prema meni pa su me podnosili…

 

Jesam li pomislila da je to kraj svih mojih snova???

Jesam li iti u jednom trenutku mrzila svijet, život, ljude koji su odgovorni za tu nesreću, pa i samoga Boga???

 

Danas kada razmišljam o toj strahoti ne mogu se sjetiti niti jednog trena u kojemu sam predbacivala ikome osim samoj sebi…Trebala sam znati jer, Bog mi je znakove prostirao pred nos, pred moja oba oka stavljao je svoja upozorenja. Ja sam odbijala u njih povjerovati. Ja sam mislila da sam ja pametnija. Ili sam mislila da sam pomalo luda pa da sam sve umislila.

 

Ali i opet, kroz svu tu tešku nesreću ja sam nešto dobila.

Ležala sam u bolnici i prvu put, nakon ne znam koliko vremena, slušala sam misu na radiju…

Nisam slušala ušima već se moje srce otvorilo Riječi i upijalo ju svom svojom slabašnom snagom…

 

Nisam se mogla smijati, usnice su mi bile zašivene, nisam mogla komotno disati, nos mi je danima bio prepun tufera, na desno oko nisam vidjela…krv iz kose sam tek nakon 2 tjedna isprala…a staklo sam pljuvala mjesecima nakon nesreće…

Imala sam samo 21 godinu.

 

Do tada sam bila djevojka željna života, prepuna životne snage i čuđenja, išla sam gdje sam htjela i s kome god sam htjela…Nisam marila za grijeh, nisam marila ni za što osim vlastitih prohtjeva i hedonističkog uzimanja onoga što mi se pruža…

Bila sam buntovnica…bila sam alternativka…mrzila sam stereotipe i sve što se ukalupljuje…nisam podnosila ograničenja i vozila sam se brzinom munje preko strmih litica…

 

Nakon nesreće, operirana sam u Dubrovniku. Operacija je trajala 4,5 sata i nekoliko dana bilo je upitno hoću li preživjeti. Previše je stakla i komadića kostiju plivalo po mojoj glavi…bojali su se sepse…Doktoru koji je zašivao ovo moje lice vjerojatno je sami dragi Bog vodio ruku jer ovakve šavove, kasnije su u Zagrebu rekli, još nisu vidjeli. I zahvaljujući njegovoj spretnosti danas se od tih 60 malo koji vidi. Gledao je čovjek moju mladost i htio je “popraviti” da nemam traga za cijeli život…

Nakon 2 – 3 godine stavila sam iz estetskih razloga i očnu protezu…

Nastavila sam živjeti…malo drugačije, naravno…jer tragovi su ipak ostali, ali tragovi na mojoj duši…onoga dana srce je čulo Riječ, onoga trena ja sam se vratila Njemu…tamo gdje i pripadam…

Naravno da nije sve teklo idilično…

Nakon tako teške traume oscilacije su bile frapantne.

Tonula sam, dizao me Bog, opet sam tonula, ponovo me On podizao.

Zato jer sam Ga zvala…

Prije nesreće oslanjala sam se samo i isključivo na sebe. Na svoju moć. Na svoju snagu.

Nakon nesreće shvatila sam da je moja moć, da je moja snaga,da je moja nada – On.

 

Hoću reći, spoznala sam koliko me ljubi…spoznala sam koliko me ljubio i prije…kad sam vrtjela film te svoje turbulentne prošlosti, uvijek me Netko čuvao.

Uvijek sam iz svega izišla, možda ozlijeđena, ali sačuvana.

Uvijek sam iz svega izišla čitava.

Nije mi ni dan-danas jasno zašto?

Koja je to moja svrha, koja je to moja misija, koji je razlog mojeg postojanja, ali jedno znam – ja želim živjeti Njemu da zahvalnost pokažem i Njegov naum da ispunim.

“Samo zato da živim da Ti ljubav vratim…”

 

I ne, nije ništa tako crno…vidim da mladi ljudi, koji nemaju posebnih teškoća, padaju u očaj, padaju u crnilo samosažaljenja, tonu u bezdan mržnje samih sebe jer misle da nisu dovoljno lijepi, privlačni, dobri…misle da ih se ne može voljeti…da će zauvijek ostati sami…

A to nije tako…

Jer, ja sam se i udala i dobila dijete.

Poanta je jedino u tome što sam ja shvatila da sam vrijedna.

Da sam lijepa.

Da značim i to puno.

Kome?

Pa Bogu mome…

I kada sam u srcu osjetila tu ljubav, zavoljela sam sebe…

Kada sam zavoljela sebe, zavoljeli su me i drugi…

Zavoljeli su tu ljubav u meni…to samopouzdanje…tu radost življenja…

Ali mnogi od njih i dan-danas ne znaju da to sve nisam ja – to je On u meni…

I sve što radim, radim samo da bih se svidjela Njemu.

Da bih opravdala povjerenje koje mi je iskazao.

Da bih mu vratila ljubav za ljubav.

Da bih živjela samo da Mu se svaki dan zahvaljujem…na tome evo, što sada pišem ovaj tekst.

Što mogu vidjeti tastaturu i slova…što mogu čitati napisano – jer vidim.

Što mogu čuti odjek vlastitog disanja.

Što mogu ustima pjevati Bogu mome najljepše pjesme…

Što rukama svojim radim i evo, tipkam i što nogama zdravim koračam osim svijetom i tražim gdje i na koji način u svakom danu mogu ispuniti svoju svrhu…svojim djelima, svojim riječima, mislima i osjećajima…svakim svojim dahom…sobom cijelom.

NEKA TI ŽIVOT MOJ, O BOŽE, BUDE HVALA…

NEKA TI ŽIVOT MOJ, O BOŽE, BUDE PJESMA KOJA NEMA KRAJA…”

 

Maja Vidaković

PODIJELI