Datum: 21.02.2015.
Pitanje: Otkad mi je umro brat, moja majka svaku večer osjeti nemir i gušenje. Ne znam kako joj pomoći…
Odgovor:
Poštovani!
Hvala Vam na pitanju koje ste postavili. Iz ove kratke rečenice mogu zaključiti da vam je obitelj pogodila strašna tragedija. Ja mislim da nema veće žalosti nego sahranjivati svoje dijete. To je toliko neprirodno i jednostavno bol koja tada nastaje je gotovo neizdrživa. Ono što je za mene ovdje jedino utješno je da rješenje svojih problema tražite u Božjoj riječi.
Čitajući Sveto Pismo uvjerio sam se da Bog suosjeća u našim žalostima. Psalmista je pjevao. U tebe je izbrojeno moje potucanje, suze se moje čuvaju u sudu kod tebe, one su u knjizi tvojoj. Psalam 56,8.D.K. Bog sigurno suosjeća i s vašom boli.
Ipak budući da je Bog svemoguć, on je mogao spriječiti da vaš brat ne umre. Zašto to Bog nije uradio, na to pitanje vam ne znam odgovoriti. Možda bi nam na takva pitanja Bog i odgovorio, ali jednostavno mi i onako ne bi smo taj odgovor razumjeli. Zlo uzrokovano grijehom jednostavno nema objašnjenja, a to je i normalno. Kada bi se zlo moglo objasniti, tada bi se moglo i opravdati. Mi jednostavno nismo stvoreni za zlo, i s njim se nikako ne možemo pomiriti.
Bog je obećao da će nas izbavljati od zla, ali ne uvijek. Ono što je sigurno obećao je da će uvijek biti s nama. Psalmist David je pjevao: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Psalam 23, 4. Bez obzira kroz što prolazili, ako vjerujemo Bogu, On je uvijek s nama.
Što se tiče Vaše majke, ona se očito nije pomirila sa smrću svog sina. Taj „protest“ u njoj stvara psihičku neravnotežu i posebno uvečer, kada se sve smiri, ona počinje razmišljati o svom sinu kojeg više nema. Ta žalost gotovo da prelazi u ogorčenost. Htjela bi očito naći krivca za tu situaciju s kojom se ne miri, ali ga ne može naći. Možda čak i Boga krivi za to što joj se dogodilo. Čak ako je i tako uvjeravam Vas da ju zbog toga ne osuđuje ni sam Bog. Ipak ona svoj problem može riješiti samo čvrstim pouzdanjem u Boga. U svojoj molitvi trebala bi reći potpuno iskreno. „Bože ja se ljutim što si mi uzeo sina. Valjda je red bio da uzmeš mene pa onda njega. Mislim da se tu nije očitovala tvoja pravda, barem kako ju ja vidim. Voljela bi znati zašto si to dopustio. Ti si obećao da onima koji te ljube sve izvodiš na dobro. Ja sam baš znatiželjna kakvo dobro iz ovog kaosa možeš izvući. Ipak, dragi moj Gospodine, bez obzira što smatram da si trebao drukčije reagirati i spasiti mog sina da ne umre, ja nemam drugog kome bi se obratila osim tebi. Kada si mi već uzeo sina, tada mi daj utjehu i čvrsto povjerenje u Tebe. Po kristu Gospodinu našemu. Amen“
Oni koji su umrli, oni nemaju problema. Posebno je to bitno kod onih koji su umrli s povjerenjem u Boga. Slijedeći njihov svjestan trenutak je susret sa Gospodinom Isusom Kristom. Manje je važno jesmo li na ovoj zemlji živjeli 2, 20 ili 120 godina. Spram vječnosti to nije vrijedno spomena. Problem onih koji umiru je kod onih koji iza njih ostaju. Oni se ne mire sa smrću, i oni smrt smatraju najvećom nepravdom, a to ona i je. To je najveća posljedica grijeha. Upravo na kraju Krist će zauvijek uništiti smrt i tada ćemo svagda biti s Gospodinom. Sveti Pavao tješio je Solunjane: Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,1. Solunjanima 4,16. To je blažena nada svih kršćana koji vjeruju Bogu. Nije smrt kraj. Nije smrt zadnja riječ. Zadnju riječ ima Gospodin Isus Krist. Nakon tog trenutka moći ćemo sa svima svetima uzviknuti poznatu rečenicu koju je sročio sveti Pavao: Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? 1. Korinćanima 15,55.
Na kraju bi Vam ispričao jedan bezazleni događaj koji lijepo ilustrira naš ovozemaljski život.
Jedna djevojčica igrala se na podu dnevnog boravka, dok je majka sjedila u fotelji i vezla tapiseriju. Najednom je djevojčica ozdola pogledala mamin uradak i začuđeno pitala.
„Mama, kakva ti je to slika koju vezeš. Ona nema nikakvog smisla. Puna je krajeva nekog konca sa nekim čvorovima i nema ništa lijepo na tome.“
Mama je radila još nekih deset minuta i upravo završavala sliku. Kada je bila gotova pozvala je svoju djevojčicu, položila ju na krilo i pokazala joj krasno izvezenu sliku tapiserije. Tada joj je objasnila.
„Ti si ovu sliku gledala odozdo, ali sam ja jedino mogla sliku gledati odozgora. Ona istina i ne mora lijepo izgledati otraga, ali s moje strane gledanja ona ima svog smisla.“
Upravo je to tako u našem životu. Bog u nama obnavlja Svoju sliku. Gledano to s naše strane, to nema smisla. To je puno krajeva čvorova i besmislenih spojeva. Ipak slika gledana iz Božje perspektive ima smisla. Jednog dana moći ćemo ju gledati iz Božje perspektive.
Jedan pisac napisao je jednu lijepu rečenicu koja otprilike glasi ovako: Kada bi imali mogućnost vidjeti kraj puta kojim nas Bog vodi, bez obzira na nevolje i probleme kroz koje prolazimo, i sami bi išli tim putem.
Jedini lijek je za Vaš majku da se potpuno preda Bogu i On će joj dati utjehu. Bog ju u potpunosti razumije. Prije 2000 godina On je gledao kako Njegov sin umire. Za razliku od nas, On je znao tko je za to i kriv. On je umirao da bi vi i ja jednom s njime mogli vječno živjeti.
Neka Vas dobri Bog blagoslovi.
Zvonko
