III. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 21. 1. 2018.
ČITANJA: Jon 3,1-5.10; Ps 25,4b-7bc.8-9; 1Kor 7,29-31; Mk 1,14-20
Prvo čitanje:Jon 3, 1-5.10
Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta.
Čitanje Knjige proroka Jone
Riječ Gospodnja dođe Joni drugi put:
»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.« Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše grad velik pred Bogom – tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.«
Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.
Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 25, 4b-7bc.8-9
Pripjev:
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje!
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me
jer ti si Bog, moj Spasitelj!
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Spomeni me se po svojoj ljubavi –
radi dobrote svoje, Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Drugo čitanje:1Kor 7, 29-31
Prolazi obličje ovoga svijeta.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:Mk 1,14-20
Približilo se kraljevstvo Božje; obratite se i vjerujte evanđelju!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Dali ste se ikada kada pitali, koga Bog poziva da radi u Njegovom djelu? Ponekad bi pomislili da u Njegovom djelu rade ljudi koji jednostavno ne znaju što bi sa sobom. Ne znaju što da rade, ne zaposleni su, i takvi bi možda bili dobri da budu svećenici ili redovnici. Kada je Božje djelo u pitanju, Bog je vrlo izbirljiv. Nikada ne poziva ljude koji su besposleni i ne znaju što da rade. U Starom Zavjetu Bog poziva Mojsija da ostavi stado s ovcama i da ide u Egipat. Gideon je vršio žito kada ga Bog poziva da s njime oslobodi Izrael. I ukoliko krenete dalje, primijetit će te da je Bog uvijek pozivao u svoju službu zaposlene ljude.
Isus nastavlja tu starozavjetnu tradiciju i svoje učenike bira na isti način. Andriju i Šimuna, tj Petra, poziva kada su bili u poslu. Također to čini i s Ivanom i Jakovom. I ostale je učenike na taj način birao. Odmah mi se nameće pitanje, zašto to radi. Zašto poziva zaposlene ljude.
Kada bih ja bio poslodavac i nagovarao nekoga da iz neke firme u kojoj radi pređe u moju firmu, tada bi mu morao obećati nešto što je puno bolje nego što ima. Možda bolju plaću, bolje uvjete rada ili neke posebne beneficije. Ono što mi je zanimljivo, Isus u svom pozivu baš i ne obećava da će u materijalnom smislu biti bolje. Naprotiv, može čak biti i gore. Ipak, Krist zove na posao na kojem dobivate najveću referencu koja će vrijediti za čitavu vječnost. Bez obzira na teškoće koje bi vas u tom poslu čekale, posao za Kraljevstvo nebesko je najvrjedniji posao koji netko može zamisliti. Faktički, po milosti Božjoj na tom poslu dobivamo mogućnost da zajedno sa Duhom Svetim stvaramo stanovnike za Kraljevstvo nebesko. Takvu prednost nemaju ni anđeli.
Homilija
Htio bih vas sada malo u mašti povesti u vrijeme u kojem je Isus počeo djelovati. Tekst evanđelista povezuje Isusov početak rada s uhićenjem Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj, silan prorok koji je svojom pojavom privukao tisuće ljudi, propovijedao je o dolasku obećanog Mesije. Ljudi su se uzbudili. Svi su očekivali kako će obećani Mesija srediti političku situaciju u njihovoj zemlji i vratiti slavu kakvu su kao nacija imali u vrijeme kralja Salamuna i Davida. Mislili su kako će tada svi njihovi problemi biti riješeni. Rimljani kao njihovi porobljivači bili bi poraženi, a njihova država s njihovim kraljem na čelu, bila bi prosperitetna zemlja. Ali sada, Ivan Krstitelj, silan prorok, ušutkan je upravo od njihovog porobljivača, rimskog namjesnika ili kako su ga neki zvali,kralja Heroda. Umjesto da organizira revoluciju i ustanak protiv Rimljana, a zatim oslobodi Ivana Krstitelja, Isus se povlači daleko na sjever. Koliko li je samo bilo razočarenje pojedinih ljudi koji su jako dobro čuli Ivana kako je potvrdio Isusovo mesijanstvo, jer On, umjesto da se ponaša prema njihovim očekivanjima, povlači se! Radi li se tu o Njegovoj strateškoj taktici ili o strahu od Rimljana: vjerojatno su se pitali.
Isus se nije bojao Heroda, a ovim potezom želio je pokazati i poručiti nešto drugo. Izraelskom narodu htio je reći da je njihova vizija kraljevstva preuska i svedena na samo jedan narod, na njih same. Takvo kraljevstvo gotovo se ničim ne bi razlikovalo od postojećeg rimskog, osim što bi umjesto rimskog na prijestolju bio neki hebrejski kralj. Sve ostalo bilo bi isto. Siromah bi i dalje bio siromah, bolesnik bi i dalje bio bolesnik… problemi se ne bi riješili izraelskim kraljevstvom.
Čitajući Sveto pismo, primijetio sam da Bog nikada nije mijenjao društveno-političke sustave. On ih je uvažavao onakvima kakvi su bili. Nikada nije mijenjao kulturu nekog naroda, već je akceptirao, tj. prihvaćao kulturološko razumijevanje stvari, i upravo je tu kulturu i to razumijevanje, koristio da se objavi svakom naraštaju. Ono što je Bog mijenjao, bio je čovjek, individua. Od Boga promijenjeni čovjek, mijenjao je društveni sustav i kulturu.
Isus je imao daleko širu viziju kraljevstva. Upravo zbog toga nazvao ga je kraljevstvo nebesko. Ono je trebalo prvo početi u srcima ljudi i moglo je pripadati svakome tko Isusa, obećanog Mesiju, prizna za Kralja. Cijelo vrijeme svoje službe Isus je nagovještavao kraljevsko nebesko i njegov karakter. Ono se dijametralno razlikovalo od kraljevstva kakvo su zamišljali Njegovi sugrađani. Njegov najljepši opis Isus je iznio u svojoj Propovijedi na gori koju su po toj propovijedi nazvali Gora blagoslova. Dok je službeno učenje farizeja i tadašnje intelektualne elite bilo da su siromašni prokleti, Isus navještava:
“Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Matej 5,3-10)
Kako li je to šokantno djelovalo na slušatelje! Kraljevstvo o kojem Isus propovijeda potpuno je različito od onog kakvo su oni željeli. Ono se suštinski razlikuje od kraljevstva o kome su govorili pismoznanci i učitelji Zakona.
Tijekom svoje misije koja je trajala oko tri i pol godine, Isus je govorio samo o kraljevstvu nebeskom. Njegova poruka bila je: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.” (Matej 6,33)Nas muče mnogi problemi danas: od nezaposlenosti i neimaštine, preko bolesti i nevjere bračnog druga, sve do dužničkog ropstva, a ima ih još, nažalost. Iz njih se pokušavamo izvući na razne načine, praveći sve moguće kombinacije. Za razliku od nas i naših rješenja, kojih je koliko i problema, Isus nudi jedno univerzalno rješenje: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu. Kada bi svi ljudi probleme rješavali na ovaj način, vjerujem da bi već na ovoj zemlji osjetili onaj predukus raja. Koliko se ljudi muči u pokušaju rješavanja vlastitih problema, a sve što treba je – vjerovati Kristu na riječ. Ako je Krist tako obećao, onda je to sigurno.
Bitan korak da postaneš građanin kraljevstva nebeskog jest obraćenje. Što zapravo znači obraćenje? Sada ću objasniti: Ako smo išli u jednom smjeru, okrenemo se i vraćamo natrag. Zašto se moramo vraćati natrag? Već duže vrijeme radim sa zatvorenicima u zatvorima. Mnogi su proučavajući Sveto pismo doživjeli obraćenje i promjenu života. Kada oni pričaju svoja iskustva, tada uistinu pričaju o bježanju od Boga. Tvrde kako su željeli živjeti brzo. Željeli su puno toga napraviti, vidjeti, osjetiti i proživjeti. Tek sada shvaćaju da to nije bilo ništa drugo, nego intenzivno bježanje od Boga. Kako bi se vratili, moraju se okrenuti ili obratiti, moraju krenuti prema Bogu.
Mi možda nemamo tako dramatična iskustva bježanja od Boga kao zatvorenici, međutim, kao ljudi griješimo. Biblija kaže: “…nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,2)Naši nas grijesi odvajaju od Boga, a upravo to je bježanje od Njega.
Crkva potiče svakog vjernika na sakrament svete ispovjedi. To je trenutak kada vjernik pred svećenikom ispovijeda svoj grijeh i vjerom prihvaća oprost nakon svećeničkog razrješenja. To je vrlo ozbiljan sveti sakrament i važno mu je ozbiljno i pristupiti. Na žalost mnogi kršćani pristupaju tom svetom sakramentu čisto formalno bez iskrenog pokajanja i žaljenja zbog učinjenog grijeha. Za njih je bitna forma sv. ispovjedi pred svećenikom i uvjeravaju se da su s time sve riješili. Na žalost, oni i dalje nastavljaju s istim načinom života bez ikakve promjene koje bi pokajanje trebalo producirati.
Na kraju, svaki od nas sudjelovao je u najvećem zločinu počinjenom u svemiru. Svaki od nas sudjelovao je u razapinjanju Sina Božjeg. Zbog mog i tvog grijeha Krist je morao umrijeti. Ukoliko svojim pokajanjem ne iskažemo žalost zbog učinjenog grijeha, jer naš grijeh uzrokovao je stradanje Božjeg Sina, tada to nije iskreno pokajanje. Nije toliko važno postaviti si pitanje što sam učinio, koliko je važno pitati se kakav sam ja to čovjek. Građanin je kraljevstva nebeskog čovjek koji je svojim karakterom sličan svome Kralju Isusu Kristu.
Ono što je za mene izuzetno značajno jest to što Kristovo kraljevstvo posjeduje jednu važnu karakteristiku. Sva kraljevstva ovog svijeta karakterizira nekakav njegov zakon, i on uvijek dominira. Nije važno voli li netko to kraljevstvo ili ga mrzi, dok boravi na njegovom području, mora poštivati taj zakon.
U Kristovom kraljevstvu također postoji Zakon, međutim, od građana tog kraljevstva očekuje se da taj Zakon provode iz ljubavi prema Kristu i ostalim građanima kraljevstva. Kao i u drugim kraljevstvima, dominira zakon, ali to je Zakon ljubavi. Sam Kralj, time što je umro i uskrsnuo, omogućio je da svi koji žele postati građani kraljevstva, mogu dobiti tu milost. Milost koju su dobili, trebaju nesebično dijeliti drugima a na taj način postaju i sami kanali njezinoga širenja. U tom kraljevstvu toliko dominira milost da ga ljudi s pravom nazivaju kraljevstvo milosti.
U Svetom pismu nalazimo nekoliko kraljevstava. Postoji tako kraljevstvo tame u kojem je kralj neprijatelj čovječanstva – Sotona. Također, Isus govori o kraljevstvu nebeskom ili kraljevstvu Božjem koje ima svoje dvije faze. Prva je faza kraljevstvo milosti, a tek poslije dolazi kraljevstvo slave. Isus je upozoravao da ne možemo biti neutralni. Ukoliko nismo pripadnici kraljevstva nebeskog, tada smo pripadnici kraljevstva tame.
Kristovi učenici imali su velik problem. Oni su željeli najprije kraljevstvo slave. U toj svojoj želji za slavom, Krista su cijelo vrijeme doživljavali tako kao da će jednog dana ovdje na Zemlji osnovati kraljevstvo slave gdje će biti kralj, a oni će biti visoki dužnosnici toga kraljevstva. Međutim, Krist im govori o kraljevstvu milosti. Kraljevstvo slave nastat će tek kada milost obavi svoj posao i pripremi građane za taj čas. Isus je zato i govorio: “Niti će se moći kazati: Evo ga ovdje! ili: Eno ga ondje! Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!” (Luka 17,21)
Ponekad razmišljam o našoj realnosti. Sjećam se onih slavnih devedesetih godina prošlog stoljeća kada smo kao narod čeznuli da nakon devet stoljeća imamo svoju državu i budemo „svoj na svome”. I pored svih patnji i muka koje je donio rat, Bog nam je dao priliku da to i ostvarimo te povijesti pokažemo da smo toga vrijedni. Nažalost, za samo dvadeset godina kao narod doslovno smo uništili svoju domovinu prodavši je u bescjenje nekome tko je ničim nije zaslužio.
Domoljublje je, izgleda, osobina koju je Bog usadio u nas. Voljeti svoju domovinu i svoj narod, odlika je koju je i Krist imao. On je volio svoju domovinu i narod i za njim je plakao. Međutim, sam Krist nas poziva da svoje domoljublje proširimo, da nam vizija kraljevstva bude veća i šira. Neka ona obuhvati cijeli svijet! Svakog čovjeka koji živi na Zemlji! Ukoliko kraljevstvo nebesko ne bude među nama, ono neće funkcionirati ni vani. Ničim se neće razlikovati od drugih kraljevstava koja tlače i iskorištavaju svoje građane.
Druga opasnost i za nas je da, umjesto kraljevstva milosti, želimo u prvom redu kraljevstvo slave. Nije pogrešno željeti kraljevstvo slave. Međutim, opasno je zaboraviti da se u kraljevstvo slave može doći jedino putem kraljevstva milosti.
Mi sada živimo u vremenu kraljevstva milosti. Dominira li u našem životu milost koja se očituje u ljubavi prema Bogu, a samim time i prema bližnjima? Prolazeći kroz život, često se srećemo s ljudima koji nam prave neugodnosti. Krist nam kaže da i njima trebamo iskazati ljubav: “Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima.” (Luka 6,27) U svijetu ne smije postojati nijedan čovjek za kojeg bih volio da ne bude u kraljevstvu nebeskom.
Najvažnija karakteristika Kristovog kraljevstva je ljubav. Čak i Zakon tog kraljevstva utemeljen je na ljubavi. Kada govorimo o grijehu, mislimo na grešna djela koja su prekršaj Božjeg Zakona. Međutim, u kraljevstvu nebeskom postoji samo jedan grijeh. Kao kršćani vjerujemo da smo pripadnici kraljevstva nebeskog. Po čemu smo onda prepoznati? Mnogo puta raspravljamo je li ovo ili ono djelo grijeh. Poznati kršćanski pisac Douglas Cooper pisao je o tome što je najveći grijeh. Tako je rekao: „Za mnoge je grijeh ne vjerovati u ono u što treba vjerovati, ili ne poslušati ono što se doista treba poslušati. Takvi misle da se grijeh čini samo kad se krši Deset zapovijedi. Ali takvo ograničavanje znači nepravilno shvaćanje grijeha. Ono je potpuni promašaj u razumijevanju njegove bîti i zloćudnosti.”
U knjizi proroka Izaije piše: “Poput ovaca svi smo lutali…” (Izaija 53,6) Ove riječi govore da je svako ljudsko biće grešno. Ali prorok se ne zadržava samo na tom osnovnom nadahnutom zapažanju. U nastavku daje dojmljiv biblijski opis grijeha: “… I svaki svojim putem je hodio.” Ovo je odgovor na pitanje što je grijeh! Grijeh je staviti sebe samoga na prvo, a Boga i ostale ljude na drugo mjesto. Grijeh je hoditi vlastitim putem bez obzira na to koliko se taj put činio pravim, dobrim ili moralnim, a zanemarivati ili odbacivati put kojim Bog želi da idemo.
Prema riječima Gospodina Isusa Božji put, bît kršćanstva jest voljeti Boga i voljeti ljude svim svojim srcem, dušom pa i mišlju. Logično je onda da je suprotnost kršćanstvu, dakle, suština grijeha – ne voljeti. Zapravo, događa se ovako: mi činimo grijeh ne pokazujući ljubav jer smo zaokupljeni vlastitim potrebama i tako zanemarujemo potrebe drugih ljudskih bića. To je „upravljanje po vlastitom putu”.
Malo dalje zatim spomenuti pisac upućuje poziv: „Danas Crkva ima stručni administrativni kadar, svećenike i ostale službenike čija rječitost i sposobnost čine savršenu cjelinu koja im omogućava da uspješno objave istinu i ohrabrujuću vjeru.
Crkva ima stručne administratore, ljude čije upravljanje i poslovanje po vrijednosti ne zaostaje za onima koje ostvaruju rukovoditelji najuglednijih poduzeća i ustanova.
Sve to dobro je i umjesno. Dakako, sve to uglavnom je i nužno. Ali, recite mi: Gdje su u crkvi stručnjaci za pokazivanje božanske ljubavi? … Gdje su stručnjaci koji mogu, kao što je to mogao Isus, pretočiti Božju ljubav u riječi; riječi koje su mogli razumjeti ogrubjeli ribari ili nepismene prostitutke?“
Razmišljam o svecima koji su iz ljubavi prema bližnjima bili spremni položiti svoj život. Razmišljam sv. Damjanu koji je bio spreman položiti svoj život razbolivši se od gube, samo da bi pomogao jadnim bolesnicima koji su bolovali od iste bolesti. Razmišljam o majci Terezi koja je u Kalkuti vraćala ljudsko dostojanstvo onih najmanjih i najprezrenijih. Onih koji su umirali na njenim rukama osjetivši ljudski dodir u posljednjim trenucima života. Njihova ljubav bila je na djelu onog trenutka kada je za to bila potreba.
Isti pisac dalje nastavlja: „Gdje su osobe koje će moći odmah objaviti Božju ljubav izrazom svojega lica i tonom svojega glasa? Gdje, gdje su stručnjaci za ljubav? Čovječanstvo koje se nalazi na putu propasti već dugo čeka njihov zakašnjeli izlazak na scenu najdubljih ljudskih potreba.
Svijetu ništa nije toliko potrebno kao ljudska bića koja su spremna otkriti Spasiteljevu ljubav. Cijelo Nebo čeka na muškarce i žene čijom nesebičnom pomoći Bog može otkriti ovu nezadrživu silu kršćanstva.” (Živjeti Božju ljubav, str. 16 i 17)
Kristovo kraljevstvo prepoznatljivo je po istinskoj Kristovoj ljubavi. Očituje li se ta ljubav u životu svakoga od nas? Može li netko, tko nas gleda sa strane, u nama prepoznati Krista? Na ta i još mnoga druga pitanja trebalo bi pozitivno odgovoriti, jer građani Kristovog kraljevstva nisu prepoznati po pripadnosti bilo kojoj vjerskoj denominaciji ili zajednici, već samo po onome što je Krist rekao: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Ivan 13,35) Bog je ljubav. A ti?
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
