Moje uvjerenje kako kad-tad u životu dođemo k sebi i Bogu te da nas život najbolje uči životu, još jednom je potvrdila sada već majka a prije gotovo cijeloga desetljeća moja vjeroučenica. Tada se nalazila u srednjoj školi te od drugih učenika izdvajala, svojim posebnim – često prkosnim načinom ponašanja. Dalo se primijetiti kako je počesto znala biti ironična i cinična te je radi problema koje je na nastavi stvarala, pokatkad završila i kod ravnatelja. Kao niti ostalu većinu srednjoškolaca, nije je mnogo zanimalo gradivo, čak što više bilo joj je naporno pa i odbojno. Ali se za razliku od nekih đaka, toliko trudila da je mogla zadovoljiti kriterije za srednju ocjenu.
Nakon dvije godine njenu generaciju preuzima drugi vjeroučitelj, dok sam ja dobio niže razrede s kojima mi je bilo nešto lakše, a iskreno i draže raditi. Za ovu djevojku nisam više gotovo niti čuo, osim za glazbene radio želje kada se nakon par godina udavala. Vrijeme je prolazilo i godine su se redale da bih na moje iznenađenje nakon toliko godina doživio da ta djevojka – sada već majka s nekoliko djece, želi sredinom prosinca 2011. sa mnom razgovarati tražeći rješenje mnoštva nakupljenih problema. Susret je bio dojmljiv nakon toliko vremena da bi se ta osoba – vidno drugačija, sa suzama u očima u razgovoru potpuno otvorila.
Sve je ove godine mnogo lutala tražeći sebe i Boga, zastranjivala u porocima i moralnim devijacijama. Mnoštvo nutarnjih rana i sukoba u nerazumijevanju najbližih s čim se počesto mirila, da i ne može biti drugačije. Ipak, smo na koncu oboje bili obogaćeni i pod posebnim dojmom. Kako učenica, tako na svoj način i njen učitelj. Školsko znanje važno je za ocjenu, bodovanje i prolazak u novi razred, ali nas život kroz stečeno iskustvo najbolje uči još važnijem i potrebnijem znanju.
Ljudi su oduvijek željeli doći svojim snagama do Boga o čemu nam Biblija na slikovit način govori u gradnji Kule babilonske. Čitamo i o kralju Davidu koji Bogu namjerava načiniti kuću i boravište gradnjom velebnoga Hrama u Jeruzalemu. U Starom Zavjetu kao i u drugim religijama, ljudi svojim snagama žele doprijeti do Boga. U Novom Zavjetu Krist sâm silazi s neba, kao Očev dar ljudima te ga je samo potrebno prihvatiti i povjerovati mu. Bog nam u svojemu Sinu dolazi ususret, očekujući da mu nesebično otvorimo svoje srce kako bi se u njemu nastanio.
Odatle i darivanje među ljudima, što se počesto, nažalost, svodi tek na materijalno, bez pravoga značenja i duha. Mnogi ljudi i analitičari kažu kako je današnjem vremenu stisnula kriza, jer su se smanjili darovi koje ljudi jedni drugima ne mogu priuštiti. A kriza zapravo ne postoji, ako smo okrenuti Bogu, kao jedinom pravom daru. On neprestano donosi darove i nama i svima našima. Potrebno je osloniti se na njega i znati u svom životu i okolnostima poput Marije odgovoriti: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38).
Otvorenost i suradnja ove žene s Bogom, urodili su plodom. Koncem ožujka 2012. radosno mi se javila s porukom: „Ne znam kako da vam zahvalim na svemu, preporodila sam se?! Sad idem na ispovijed svakoga prvoga petka u mjesecu. Super se osjećam. Hvala ti Bože. Puno pozdrava i jedno veliko hvala.“ Zar može biti bolje nagrade i većega zadovoljstva za učitelja od njegovih učenika od ovoga?
fra Mate Tadić
