Traganje za smislom kroz padove i lutanja
Kockanje je jednako snažna ovisnost kao ona o najjačim drogama, primjerice o heroinu i kokainu, otkrili su njemački znanstvenici. Te su tvrdnje potvrđene u istraživanju koje su proveli znanstvenici 2005. godine na dvanaest opsesivnih kockara, snimajući njihovu moždanu aktivnost za vrijeme igre. Otkrili su da se pojačava aktivnost u dijelu mozga koji stvara osjećaj užitka. Hazarderi, tvrde znanstvenici, stalno imaju potrebu za tim što jačim osjećajem.
Nevjerojatne tvrdnje potvrđuje još nevjerojatnije svjedočanstvo osobe, koja je željela ostati anonimna iz obitelji u kojoj je kocka postala kronična ovisnost te obitelj dovela do samoga dna i potonuća. Tomu je pridonosila i redovita pratilja duhovne mlakosti, nedostatak uzajamne ljubavi i želja za materijalnim imanjem bez Boga.
U inozemstvo kao dijete
„Kao dijete naučila sam živjeti u skromnoj obitelji. Ništa osobito mnogo ni posebno veliko nisam imala, kao mi mnogi moji vršnjaci. Teško je tada bilo, jer je otac sam radio nas djece mnogo, a uza sve to bio je i teški alkoholičar. Na mami je bila briga za kuću, polje, kuhinju, pranje, molitvu, odgoj mnogobrojne djece i sve ostalo. Kao dijete poslije osnovne škole otišla sam od kuće u inozemstvo, gotovo ništa u životu posebno nisam prošla. Iz skromne obitelji sa sela, došla sam kod rođaka u daleki, strani i veliki grad. Odvojena od obitelji i najbližih, koje mi je Bog poklonio. Bila sam dosta povučena, a prilično sam i danas.
Moram biti iskrena i Bogu zahvaliti što sam došla u zdravu obitelj, punu ljubavi, topline i mira. Moji su me primili kao svoje dijete. Ali uza svu tu njihovu ljubav meni je ipak još nešto nedostajalo, a to su Bog i molitva. Tako su prolazili dani i godine moga života, iako nije bio osobito buran. Kada bih došla doma u rodni kraj, osjećala sam se poput stranca i nekako tuđom. Mama bi me dočekala sa suzama u očima, milovala mi kosu, a isto tako i tata. Ali uza sve to što mi je dušu razdirao očev alkohol, morala sam se s tim pomiriti i znati živjeti. Život je tekao dalje svojim tokom. Jedno seosko dijete, koje je uvijek čulo glas iako je tako daleko u srcu je uvijek bio blizu: „Budi dobra! „Čuvaj se!“ A bio je to glas moje majke.
Život u suhoći srca i bez Boga
Tu sam nekoliko godina radila i vremenom upoznala svoga sadašnjega muža, koji je isto tako potjecao sa sela i nije u životu dobio osobite ljubavi niti topline. Bio je više prepušten ljudima i da se sam snalazi u životu. Nakon vjenčanja kupujemo stan i dijete nam se uskoro rađa. Vraćamo se u domovinu, gdje opet nanovo započinjemo i kupujemo stan. Ali opet bez Boga, iako ne mogu reći da ga nikako kod nas nije bilo. Ponovno se vraćamo u inozemstvo te sam u to vrijeme boravila doma, dok je moj muž radio.
Morali smo se prilagoditi novom načinu života. Jedna je plaća, a drugo dijete na putu. Kako nastaviti dalje? Muž radi ja doma, djeca, a pomalo dolazi i do ljubomore. Privikavam se muževoj rodbini. Tada se još veća gorčina, uvlačila u moje srce.
Javlja se ljubomora kod mene, jer i ja hoću pronaći posao i raditi što sam poslije i učinila. Moj muž otvara poduzeće u kojem i ja počinjem raditi. Krenuli smo u posao, kupili kuću i sredili poslovni prostor. Ali i dalje radimo bez Boga. Djeca idu u vrtić, ja u firmu, muž, dogovaranje poslova. Malo po malo krene posao, zaposlimo i radnike.
Osjećaš da sve imaš, ali ti nešto nedostaje. Dok smo bili u inozemstvu za sve sam pitala muža i gledala u njega kao u ikonu. Tražeći onu ljubav koja mi je u djetinjstvu manjkala, ali sam je tražila od nekoga tko je nije upoznao niti može dati. Tada kao danas nisam vidjela svoju duhovnu suhoću. Tada nisam osjetila da mi nedostaje Bog i molitva. Nastaje praznina, suhoća oko srca, hladnoća te opet ne misleći na Boga nastavljamo dalje. Kad je naš sin kao malo veći krenem na Svetu misu, nije išao s tolikom ljubavlju kojom sam ja išla kao dijete. Još u svoje hladno srce, nisam dopuštala Bogu da bude na pravi način, ali sam k tomu krenula.
Obraćenje i upoznavanje Boga
Nakon jednog molitvenog susreta, vraćala sam se drugačija, bez suhoće u srcu. Vratio mi se osmijeh na lice i toplina u srce. Nastavljam raditi i moliti te se počinjem obraćati. Zapalilo se moje srce za Boga, koji je toliko čekao mene, a ja ga nisam znala pustiti u svoje srce, koje je bilo zarobljeno grijehom i ovozemaljskim stvarima. Kad mi je Bog dotaknuo srce i svoju milost izlio, tek onda počinju problemi. Bog mi pokazuje i daje svoju milost da takav život i nije onaj put koji od mene želi.
Tada se počinjem mijenjati. Ovozemaljske stvari mi više nisu tako zanimljive kao što su bile prije. Počinjem dublje razmišljati o svom životu i propustima. Jače upoznavati one bitne duhovne vrednote, koje su bile u meni ali uspavane. Moj muž i dalje ide za ovozemaljskim stvarima. Više u poslove, večernje izlaske i loše društvo. A ja sa svojom djecom odlazim na večernju Svetu misu. Kod nas započinje večernja molitva, češća ispovijed. Protiv toga mi moj muž, počinje prigovarati. Kako ja samo molim, jer zašto nisam išla u časne sestre, jesam li normalna… Uza sve to još i rodbina, osim onih najbližih. Išla sam na posao, a nastavila i dalje s molitvom sa svojom djecom. Moje obraćenje i upoznavanje Boga, bilo je Njegova čista ljubav s osjećajem mira.
Priznao da je sve prokockao
Moj muž je i dublje išao u posao s tim da nije bilo više granice niti osjećaja za obitelj. Ljubav i veliki osjećaj za novac, ponajviše ga je udaljilo i ono malo još od Svete mise. Uhvatilo je maha loše društvo, novac i posao što se nije moglo zaustaviti. Pa i ono što bi i uradio nije naplatio, onaj ostao dužan, ondje nije učinio posao, ondje posudio novce… Mrzovoljan na sve ovo krene u kocku.
Osjetila sam da nešto nije u redu, ali on ne da reći niti hoće priznati, jer kod njega je sve u redu. Pomalo nas je tada češće počeo slati u rodni kraj jer je djeci raspust pa se idite odmoriti, kako bi sebi napravio prostor da može kockati. Puno je ljudi i radnika shvatilo o čemu se ustvari radi, samo sam ja bila slijepa kod očiju. Jer se samo 500 metara dalje nalazila kockarnica o čemu mi nitko nije rekao. Sve dok nije došlo do kraja i dna, kad je priznao da je sve prokockao.
Tada sam pokušala izvući što se može, spasiti obitelj i muža koji je teško zaglavio. Tražio je oproštenje dok su drugi iščekivali što će se dogoditi. Sviju panika uhvatila, a u meni je bio mir. Molim svoga Isusa da sve izvede na pravi put. Zahvaljujem na svemu, koji je spasio moju obitelj. Drugi su tada bili u panici, ali mi prije nitko nije htio reći za kocku. A sad svi nude mišljenja, rješenja i terapije. A ja nastavljam dalje sa svojim Isusom, osjećajući da mi govori: ‘Dijete moje ja sam ti davao i onda, kada me nisi pitala.’ Nastavljam dalje kroz život iz dana u dan sa svojim Isusom i Majkom Marijom koja ne ostavlja ni jedno svoje dijete.
Bilo je teško proći kroz sve to jer odjednom postaješ kockar pa i onima kojima si pomagao. Odjednom shvatiš da uz tolike prijatelje ostaješ sam. Okružuje te pogled ljudi koji te okrivljuju i optužuju. Sve je to trebalo doživjeti i proći. Ali uz Boga koji se brine za nas ja se nisam osjećala sama pa su se svi pitali jesam li možda bolesna, što je sa mnom, što će biti s našom djecom.
Obitelj opet na okupu
Ali na koncu je sada sve dobro. Svi smo skupa, a s nama i moj muž. I on se po malo budi, počinje moliti, ići na Svetu misu,. ispovijed. Došao je do sebe, obraća se i radi Na kraju – hvala Bogu, naša obitelj je opet na okupu. Jer život nas ponekad zna poučiti, kako ćemo na pravi način živjeti.
Sad smo svi dobro, poduzeće je na meni, dugovi se pomalo vraćaju, kuću jesmo prodali ali uglavnom svi smo skupa. Sačuvana je moja obitelj vraćaju se stari prijatelji, čak i oni kojima nismo bili dužni. Malo po malo život se vraća u normalu. Mogu sa sigurnošću reći da je sve to plod Božje milosti.
U životu je potrebno na pameti imati da nas Zli uvijek navodi na zlo i dobro zna naše slabosti. Neprestano će dovoditi u kušnju i sumnju naš obiteljski ili poslovni život. Ne smijemo mu popustiti niti dopustiti, već Bogu dati i posvetiti svoj život. S Bogom ga trebamo živjeti čvrsto vjerujući da nas ljubi i vjerovati da nam daje ono što nam je potrebnije. Jedino se u životu na Boga možemo potpuno osloniti, stavljajući u ravnotežu duhovne i materijalne vrijednosti.“
fra Mate Tadić, OFM
