Kad te patnja slomi, kad ne vidiš više ni tračak svjetla, kad si totalno depresivan i osamljen, potrudi se, potraži neko mjesto gdje možeš neko vrijeme ostati sam u potrazi za lijekovima.
Opusti se, diši odmjereno i polako registriraj samo jedno: gle, ti postojiš, imaš ruke, noge, jezik, lice, glavu, slobodu… ti živiš. Nisi cijeli jadan, bolestan, ojađen. Osloni se na to zdravo i dobro u tebi. Otkrij kako je u tebi daleko više zdravlja nego bolesti, boli i patnje.
Sjeti se, da nisi sam. I drugi plaču i pate, ali i izlaze iz patnje. I ti ćeš. Postani svjestan, Netko je tu, tko te ljubi, simpatizira, tko je htio da ti postojiš. Osoba Bitak, Ljubav, Dobrota je tu i dodiruje tvoje ruke, tvoje čelo, tvoje misli. Osloni se na prsa Svemogućega, on te je htio, on za tebe živi i umire. Ti si mu biser, dragocjen si u njegovim očima. Odmori umornu glavu i klonule ruke na njegovu ramenu. On jedini može i hoće odnijeti tvoju tugu, osamu, bol, besmisao. Odmori se uz njega kao u sjeni velikog hrasta. Postani žir, koji počinje nicati da bi postao hrast.
Uzmi si dovoljno vremena da se odmoriš i izliječiš. A onda polako pođi u novi dan.
Iz knjige, Hagioterapija u susretu s čovjekom, Tomislav Ivančić
Preuzeto: http://duhovnost.net/kad-te-patnja-slomi-kad-ne-vidis-vise-ni-tracak-svjetla-sjeti-se-da-nisi-sam/
