Smrknuto lice. Jadno lice. Tužno lice. Bezvoljno lice. Prazno lice. Ljutito lice. Nezadovoljno lice. Bezizražajno lice. Ogorčeno lice. Beznadno lice. Zavidno lice. Pakosno lice. Neljubazno lice. Neprijateljsko lice. Kakvo lice ćeš za danas izabrati?
Česta beznadna pojava kod ljudi na ulici u današnje vrijeme nije rijetkost. Spuštena ramena, težak hod i praznina u pogledu kao da su postali neizostavnim dodatkom kojeg čovjek mora imati. Naravno, vlastiti nas križevi s vremenom oblikuju i ostave tragove, no da li je naš smisao da svugdje i uvijek koračamo jadno, bezvoljno, nezadovoljno? Ili smo jednostavno toliko naučeni na takva lica pa radije biramo njih kako bi se stopili s masom?
Hodajući ulicama grada možda je lakše prihvatiti opće stanje jada, no što kada zakoračimo u crkvu gdje svi redom jedan do drugoga stoje bezizražajno? Neki možda gunđaju sebi u bradu, neki gunđaju i to jasno pokazuju ljudima, neki se ne žele pozdraviti, a neki te poprijeko gledaju?
Blagost i ljubaznost kao da su posve nestale u onome koji odlazi u crkvu, u onome koji sluša i čita Božju Riječ, u onome kojie se naziva vjernikom.
Pavao u poslanici Filipljanima jasno piše: „Radujte se svagda u Gospodinu; opet velim: radujte se!“ (Fil 4, 4)
Dva puta napominjeći, Bog nas putem Pavla poziva na radost. Zamisli, sam Bog poručuje nam neka se radujemo. To nije poziv na smrknutost, nezadovoljstvo, bezvoljnost ili jad. To je poziv na radost, na radovanje u Gospodinu.
U toj istoj poslanici poručuje nam neka naša blagost bude poznata svim ljudima. (Usp. Fil 4, 5)
A ono prvo što primjetimo kod drugih je lice. Ono je naotvoreniji i najizraženiji dio nas. Dakako, naša blagost mora dolaziti iznutra, ali time se mora izražavati na licu, a potom i kroz naša djela.
Razmisli: Ti želiš biti vjernik. Želiš biti uzoran brat/sestra po Kristu u svojoj zajednici i želiš biti dobar krščanin. Sve redom to su zaista predivne želje. Ali, kako ih ostvariti? Same od sebe ne će se ispuniti. Možda ti tvoje vlastito zadovoljstvo nečim priječi put, da se raduješ u Gospodinu.
Ali, Bog ti ponovno govori putem Pavla: „Gospodin je blizu. Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu molitvnom i prošnjom, sa zahvalom, iznosite Bogu svoje potrebe!“ (Fil 4, 6)
Tri su glavne stvari istaknute:
1. Molitva. Nešto te zbiljski muči, a uviđaš da sam sa sobom ne možeš riješiti problem. Bog te želi saslušati. On istinski želi da mu se putem molitve povjeriš. Bilo kada, bilo gdje. Bog nije vremenski ograničen, a najveća prednost pred svima mu je ta da on zbilja želi tebi pomoći bez skrivena motiva.
2. Prošnja. Potrebno ti je nešto, a nikako da do toga dođeš. Ponovno, Bog te poziva da mu uputiš prošnju. Bog želi da ga zamoliš za nešto. Otac ti je. Široke ruke će te darovati, ali u skladu sa svojom voljom, jer Bog nije duh iz svjetiljke pa da se pojavi nakon svakog tvog bezazlenog traženja.
3. Zahvala. Uz molitve i prošnje, treća važna stvar je zahvala – zahvaliti na svemu bez obzira da li smo primili ili ne. Zahvaliti na sretnim trenucima, na nesretnim trenucima, zahvaliti za vrijeme mira, ali i za vrijeme kušnje. Zahvala omogućava rast našega srca, da osvjestimo kako je Bog zaslužan za ono što smo primili, a ne da to pripisujemo sebi.
Kao posebna nagrada, Božji mir, koji nadilazi svaki um, čuvat će tvoje srca i misli u Kristu Isusu. (Usp. Fil 4, 7)
Na tuđa lica ne možeš nacrtati osmijeh, ali svoje lice možeš promijeniti. Neka su vidljive tvoja radost i blagost. Božje si dijete i imaš razloga ulicom hodati ispunjen divnim osjećajima. Izdvoji se, pokaži svijetu da u ovo teško vrijeme postoji nada i Bog koji je blizu, vrlo blizu.
Lana Krištofić
