Dragutin Matak
Kad bi moglo govoriti, svako bi ugroženo, nerođeno dijete u strahu i kroz suze vapilo: „Zašto moram umrijeti? Hoće li me boljeti? A tko zastupa moja prava?“
U aktualnim raspravama i sudskim presudama o „pravu“ na pobačaj čini se da su svi u stanju dokazati svoja prava, osim nerođene djece, za koju se još i ne zna kada ih proglasiti ljudskim bićima.
Brojni mladići i djevojke smatraju da imaju pravo na seksualno uživanje u predbračnim intimnim odnosima bez obzira što mogu začeti ljudsko biće. Kada im se to dogodi, rijetki se tome raduju – većina se želi riješiti te “neprilike”. Čini se da, u pravilu, mladi bračni parovi žele imati nešto od života prije nego što se odluče za djecu. Smijemo li pomisliti da svoju djecu smatraju nepoželjnim uljezima koji remete njihove mladalačke snove? Pitajmo se o čemu to oni onda sanjaju? Što bi trebala biti kruna njihove bračne veze?
Ni bake i djedovi nisu ništa bolji kada brane svoju roditeljsku čast želeći ukloniti sramotu neplaniranog dolaska na svijet njihovog unučeta. Konačno, majka ima najveće pravo jer je to njezin život, radi se o njezinome tijelu te se ponekad čini da jednaku težinu ima odluka o odstranjenju krajnika i odluka o prekidu trudnoće. Nakon oba liječnička zahvata slijedi olakšanje.
Namjerno nismo sve dosad spominjali medicinski opravdane prekide trudnoće kada se zbog bolesti spašava život majke. To nikada ne bi smio biti problem jer je riječ o stručnoj medicinskoj pomoći koja uvijek štiti život i stoga je pozitivna i dobronamjerna. Do zabune u raspravi o prekidu trudnoće dolazi kada se opravdani medicinski zahvati izjednačavaju s pravom na spolni užitak kojem trudnoća stoji na putu. Čini se da majka ima podjednako pravo na prekid trudnoće kada joj se spašava život i kada se odlučuje na abortus jer ne želi da dijete ometa „normalan“ tijek njezina života. Očito je da ovo razmišljanje valja stavljati na duhovnu razinu promišljanja smisla čovjekova života.
Isti je Bog rekao: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Postanak 1,28) i: „Raduj se sa ženom svoje mladosti … neka te grudi njene opijaju u svako doba“ (Izreke 5,18-19). Prokreacija i radost bračnoga života jedan su i jedinstveni odnos koji je Bog blagoslovio ustanovom braka. Taj je odnos toliko svet i dubok da postaje slika duhovne i idealne, čiste i vječne veze ljubavi između Boga i čovjeka. „Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.“ (Izaija 62,5) Postoji li svetiji kontekst bračnog odnosa ljubavi čija je kruna rađanje djeteta? U takvome duhovnome ozračju svaka misao na prekid trudnoće potpuno je strana i neprihvatljiva, jer je pravo na postojanje Bogom dano, dok je život najveća svetinja.
Jasno je da u ovoj slojevitoj moralnoj temi ima čitav niz pitanja i situacija na koje se traži jasan odgovor. Međutim, osnovno načelo glasi da je ljudski život svet i predragocjen i nitko osim Stvoritelja nema pravo njime raspolagati. Čini se pak da će pravo nerođenog djeteta još zadugo ostati prepušteno raznim interpretacijama i manipulacijama – uostalom, slabije se nikada ne sluša.
