Što je kršćanstvo? Kakvo pitanje nakon dvije tisuće godina njegova postojanja?
Nije to filozofija, teorija, ideologija, nije skup istina i zapovijedi koje su važne, kršćanstvo je susret s osobom Isusom. Životni susret od kojeg se živi. Takav kršćanin može reći poput Pavla: ”Živim, ali ne više ja, nego Krist u meni” (Gal 2,20).
Da bi se onaj naš prvi susret produbio, potrebno je ovo okupljanje u euharistiji.
Matej u 28 glavi 16-18 retku opisuje susret Isusa i apostola po uskrsnuću ”netom ga ugledaše, pokloniše mu se, a neki posumnjaše”.
Sumnjaju oni koji ne pamte susret ili ga nisu doživjeli srcem, ili se ne pričešćuju da bi ga produbili.
Mi na pričest dolazimo slabi. Svećenik moli: ”Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve.” Dolazimo pred njega s vjerom apostola, Marije, mučenika i svjedoka. Naši susreti s Kristom odvijaju se u prihvaćanju Riječi-Evanđelja u sakramentima, drugima koji su slika Božja.
Na pitanje tko je zapravo kršćanin odgovor je samo jedan: onaj koji je doživio susret s Kristom!
Pravi kršćanin je netko u kojem drugi mogu Krista susresti.
Mnogi koji s nama žive neće otvoriti evanđelje, oni gledaju naš život. Mi smo im otvorena stranica evanđelja. Kad bi tako bilo? Kršćanstvo i glumljeno kršćanstvo nije isto. Glumite li vjeru ovih dana ili vam je “dosadno”?
Tko se, zapravo, smije zvati kršćanin? Onaj koji može na ovo Pavlovo odgovoriti: da to sam ja! Piše: ”Moj će pravednik živjeti od vjere” (Heb 1o,38).
Od čeg živimo? Koliko upitanih, toliko odgovora. Mislite li da bi netko odgovorio od prisutnih da živi, uz materijalno, i od vjere?
Kako nazvati vjernike kojima Božja Riječ nije životni program, kojima vjera nije izvor življenja i djelovanja, nego običaj?
Netko ih zove “rubni kršćani”. Takvih je, nažalost, većina unutar kršćanstva. Papa u miru, Benedikt, pisao je o “raskršćanjenom kršćanstvu u Europi, o kršćanskim Crkvama koje su postale muzeji”.
Je li vjera, ma kako bila slaba i nesavršena kod njih još duhovno bogatstvo s kojim se mnogi problemi mogu riješiti?
Među kojima si, mladi čovječe? Ovdje propitujem vas, zajednicu kršćana i sebe uključujući vodstvo Crkve.
Imamo, unatoč svemu, “tisuću lica”. Čudite se? Dvoličnost je u svima prisutna. Trebalo bi biti jednako, nenamješteno jer smo i stvoreni “na nepromjenjivu sliku Božju”.
I kršćani ih imaju: lice za prijatelja, dosadnog susjeda, prosjaka, moćnika bilo na kojoj razini. Mi smo isti, a različita maska. Pred Bogom smo s maskom. Tko bi u Crkvi, gdje vjerujemo da je Bog prisutniji, psovao, ogovarao, mrzio. Tu smo podatni, pribrani.
Nisu izuzetak ni duhovne osobe na svim položajima u Crkvi.
Svećenici i biskupi, propovjednici, zahtijevaju od naroda, od vas, da pred Bogom skinete maske, da budete iskreni, onakvi kakvi jeste u susretu s Njime i s drugima.
Ne bi smjelo biti lažne pobožnosti, među vama glumljene ljubavi i vjernosti.
Unatoč tome, svi mi “igramo neke uloge u životnoj drami”. Uloge zahtijevaju kostim, masku i uvijek novi odnos.
Duhovnici s oltara, mi svećenici, imamo masku zabrinutog oca za povjereno stado. Nije onda čudo da korimo, opominjemo, prijetimo vatrom paklenom čitajući pripravljene propovijedi povišenim tonom, “u zgodno i nezgodno vrijeme”, kako bi rekao sveti Pavao. Nakon Mise pred pojedincima, ljudima od vlasti i položaja imamo drugo lice; pomirljivo ljubazno, sućutno, snisishodljivo do bola jer su oni suradnici, pomoć i potpora župnoj zajednici u gradnji, donacijama Caritasu. Daleko od toga da je riječ o nevjeri. To je taktika koju susrećemo na svim razinama: u obitelji, politici, svakodnevnom životu.
Tko nam može vjerovati a da ne pomisli da smo pristrani.
Vjernici, oni koji su svake nedjelje na Misi, ništa nisu bolji. Navuku “masku pobožnosti” i krenu u Crkvu. Njihovi bližnji, susjedi “ni da bi”. Slijedi osuda. “Nisam svetica ni Bog da osuđujem, ali kako mogu biti takvi?” Nastavlja se lamentacijom o moralnosti, karakteru, pohlepi pojedinaca kojima je “bog trbuh”, kako reče Pavao.
Sa svetom vodom Boga, nerijetko, ostavljaju na izlazu iz Crkve, ne nose ga u svakodnevni život gdje je sve dopušteno, gdje grijeha nema kad se radi o njima, odgoju djece, nezrelim ljubavima, predbračnim vezama, opravdavajući se “da svi tako rade”. Raskorak je u svima nama. Grijeh se vidi samo u drugima.
U molitvenim zajednicama mahom sastavljenih od “svetih žena” toliko toga što se u konkretnom životu ne susreće a Bog je i kod kuće isti.
Lice svećenika je na oltaru jedno, u slobodno vrijeme drugačije. Kad je svećenik sam, neshvaćen od Boga kako mu se čini, biskupa, kolega, zajednice, političkog vodstva, crkvenih odbora i udruga, očiju punih suza pred Presvetim u praznoj crkvi, na susretu “oči i oči”, priznaje svoju ljudsku slabost, svoj napor da bude više ono što bi trebao biti i da je uzrok mnogima koji na dolaze na misne susrete.
Eto tako. Govor je o istoj vjeri, samo je vjernici na dva načina proživljavaju.
Živjeti po vjeri nije lako. Prema Bibliji to su oni koji su susreli Krista i uz njega ostali. Nekoliko primjera za ohrabrenje meni i vama koji čitate.
Takvih susreta, životnih i sudbonosnih, prepuni su novozavjetni tekstovi.
Svako poslanje počinje susretom i oduševljenjem. Luka 7,36-5o opisuje susret grešnice Magdalene i Isusa u kući Šimunovoj, žene preljubnice na zdencu u Siharu. Obje na svoj način postaju apostoli. Te susret Isusa i carinika Zakeja i njegovo obraćenje.
Matej u glavi 4 izvještava kako su Šimun i Andrija pošli za Isusom. ”Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi. Oni isti čas ostaviše mreže i pođoše za njim.” Slično se dogodilo s ostalim apostolima. Susret je prerastao u drugovanja.
Nakon uskrsnuća Isus reče ženama: ”Idite i javite braći mojoj da idu u Galileju i ondje će me vidjeti” (Mt 28,10).
Tu im daje zapovijed: ”Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji i zato idite i učinite sve narode mojim učenicima i krstite ih.”
Pavao susreće Isusa pred Damaskom i od tog susreta živi i postaje “glas i opomena drugima”. ”Gospodine, što hoćeš da učinim?” Korinćanima piše “da zna samo Krista raspetoga, Filipljanima “Krist je moj život”.
Oni koji su htjeli upoznati Krista molili su apostole da im ga pokažu. Molba Filipu: ”Htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip kaže Andriji, a obojica Kristu.
Neki i danas postavljaju isto pitanje: “Htjeli bismo vidjeti Isusa u vašem životu, a onda čuti riječi.”
Jesmo li prozirni kao lijepa stakla na katedrali ili osjećamo “mučninu neprozirnosti”. Oduševljen čovjek širi oduševljenje. Vjera je kao i u ljubavi. Najprije zavoliš pa istražuješ a mi bismo obratno. Pavao kaže: “za mene je uistinu život Krist.”
Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; Autor: vlč. Slavko Vranjković
