Tko je bio dr. Božo Milanović, svećenik antifašist, zbog kojeg su u Istri zviždali predsjednici?

155

Piše: Mihaela Tikvica

 

 

 

 

 

 

 

 

“Sjećajući se 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom ‘Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri’ i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka. Taj doprinos nije nažalost nakon rata bio cijenjen. Naprotiv, Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima, pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti toga vremena”, poručila je danas u Pazinu predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koju su na spomen don Milanovića ‘antifašisti’ izviždali tijekom proslave 74. obljetnice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom te 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, a onda su ju nakon sjednice iz dvorane prisutni ‘članovi antifašističke borbe SAB-a’ ispratili pjevajući partizanske pjesme.

> Istra: ‘Antifašisti’ predsjednici zviždali na spomen doprinosa katoličkog svećenstva, uzvikivali za Tita

Isto se dogodilo i saborskom zastupniku Antonu Klimanu, kao izaslaniku predsjednika Hrvatskog sabora, koji je na spomen Katoličke crkve prekidan zvižducima.

Tko je bio Božo Milanović, svećenik kojega ni opasnost od smrti i progona nije spriječila u zauzimanju za pripadnost Istre Hrvatskoj?

Pariški mirovni sporazumi nakon Drugog svjetskog rata bili su mjesto na kojima se odlučivalo i o subini Istre. Istra se za vrijeme prve Jugoslavije – od kraja Prvog pa do Drugog svjetskog rata nalazila u sastavu Italije. Pod nasrtajima talijanskog fašizma, ondje je nasilno suzbijan rad hrvatskih kulturnih i obrazovnih ustanova te su uništavani povijesni spomenici koji su svjedočili o hrvatskom identitetu.

Upravo je uloga hrvatskog katoličkog svećenstva u Istri, koje je imalo velike zasluge za očuvanje identiteta i kulture Hrvata, bila odlučujuća i u odlukama same pariške mirovne konferencije. Među njima je vodeću ulogu imao Božo Milanović.

Don Milanovića svrstava se među najznačajnije osobe u Istri u 20. stoljeću kada je u pitanju razvoj kulture i očuvanje hrvatskog identiteta.

Pozivajući se ponajprije na bogatu glagoljičku baštinu Istre, Milanović je neumorno progovarao o slavenskim obilježjima Istre. Na njegovu inicijativu je grupa od 47 istarskih svećenika potpisala zajedničku izjavu o priključenju Istre Jugoslaviji. Lobirao je u Pazinu, Burxellesu i Parizu. U Pazinu je 1946., prigodom posjete međusavezničke komisije, priredio izložbu u zgradi biskupskog sjemeništa, pod naslovom “Izložba – Svjedočanstva o slavenstvu Istre”.

Dana 15. rujna 1947. savezničke su snage u Parizu, na temelju priloženih dokumenata svih strana (Italije i bivše Jugoslavije).

U trenutcima kada je i u Istri već vladao komunistički teror nad Katoličkom Crkvom (jedan od žrtava bio je blaženi Miroslav Bulešić), mnogima je bilo nevjerojatno što se istarski svećenici, usprkos svemu, zalažu da Istra bude dio Jugoslavije. I samog Božu Milanovića jedan je katolički novinar u Parizu upitao kako to da istarski svećenici radije žele pod komunističku Jugoslaviju nego pod katoličku Italiju.

Milanović mu je odgovorio dobro poznatom rečenicom:
“Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje.”

Uvjereni da je to povijesni trenutak kada Istra konačno treba biti pripojena Hrvatskoj, istarski su katolički svećenici bili spremni pretrpjeti i najteže komunističke progone, s čvrstim uvjerenjem kako će i taj režim jednom proći, a narod u Istri i dalje moći biti dio svoje hrvatske domovine.

Više o toj temi možete pročitati ovdje.

 

 

 

 

 

Izvor:Narod.hr

PODIJELI