Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

137

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

  1. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 19. 8. 2018.

 

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Izr 9,1-6; Ps 34,2-3.10-15; Ef 5,15-20; Iv 6,51-58

 

NAPOMENA:
▪ Julijanski kalendar: Preobraženje Gospodinovo. ▪ Izostavlja se slavlje sv. Ivana Eudesa, prezbitera, i sv. Ljudevita, biskupa.

 

Prvo čitanje:Izr 9, 1-6

Jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala!

Čitanje Knjige mudrih izreka

 

Mudrost je sazidala sebi kuću

i otesala sedam stupova.

Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino

i postavila svoj stol.

Poslala je svoje djevojke

da objave svrh gradskih visina:

»Tko je još dijete, neka se svrati ovamo!«

A nerazumnome govori:

»Hodite, jedite od mojega kruha

i pijte vina koje sam pomiješala.

Ostavite djetinjarije, da biste živjeli,

i hodite putem razboritosti.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:Ps 34, 2-3.10-15

Pripjev:Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi:
ne trpe oskudice koji ga se boje.
Osiromašiše mogućnici i gladuju,
a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Dođite, djeco, i poslušajte me,
učit ću vas strahu Gospodnjem.
O čovječe, ljubiš li život?
Želiš li se dana naužiti sretnih?

Jezik svoj oda zla suspreži
i usne od riječi prijevarnih!
Zla se kloni, a čini dobro,
traži mir i za njim idi!

 

Drugo čitanje:Ef 5, 15-20

Shvatite što je volja Gospodnja!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

 

Braćo: Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:Iv 6, 51-58

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:

»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

U Ivanovom evanđelju, u 6. poglavlju, nalazimo zapisane vrlo važne Isusove riječi. Vrlo je važno ispravno ih razumjeti jer ih tadašnji slušatelji nisu razumjeli. Razumijemo li mi danas, nakon dvije tisuće godina, ispravno ono što je Isus poručio?

Što konkretno znači Isusov poziv da jedemo Njegovo tijelo i pijemo Njegovu krv? Značili to da Isus poziva ljude svoga vremena da postanu kanibali i da ga pojedu? Doslovnim tumačenjem Isusovih riječi stekao bi se taj utisak i takvo razumijevanje. A to se i dogodilo jer su njegovi slušatelji Židovi postavili pitanje: Kako nama ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Povijest nam svjedoči da su prvi kršćani bili lažno optuživani da su kanibali i da na svojim sastancima doslovno jedu čovjeka Isusa. Sve to je produkt neispravnog razumijevanja Isusovih riječi. Njih nisu razumjeli pogani, ali nisu ih uvijek razumijevali ni sami kršćani.

Kako onda razumjeti ove Isusove riječi? Isus je čudom nahranio pet tisuća ljudi. Kad su ga htjeli na silu proglasiti kraljem, Isus je sam krenuo u goru, a Njegovi učenici su sišli do mora i uputili se lađicom prema Kafarnaumu, na drugoj strani mora. Isus je kasnije hodao po vodi i došao do učenika koji su bili u lađi. Ujutro, narod koji je jeo one ribe i kruh koje je Isus čudom umnožio, krenuo je za njima preko mora. Učenike su vidjeli kako suprošle noći ušli u lađicu, ali Isus nije krenuo s njima. Zato su bili začuđeni što je Isus sada bio u Kafarnaumu s učenicima. Pitali su ga kako je On tu došao. I tu sada počinje Isusov razgovor s ljudima koji su doživjeli čudo jedenja umnoženog kruha i ribe.

Isus im se obraća i kaže: Zaista, zaista, kažem vam, ne tražite me jer ste vidjeli znakove, nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se. Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječni i koju će vam dati Sin Čovječji, jer Njega za to ovlasti Bog Otac(Iv 6,26-27). Tu Isus počinje govoriti o hrani za vječni život. Ovi ljudi su došli za Isusom potaknuti hranom koju im je on čudom poklonio i zadovoljio njihovu trenutnu potrebu. A Isus kreće od te početne točke (od čuda s hranom) kako bi ih uputio da postoji daleko važnija hrana za njih (kao i za sve nas) – a to je sam Isus. Iako ljudi trebaju hranu, oni još više od toga trebaju Isusa! Mi trebamo Njega!

Okupljeni ljudi pitaju Isusa:Što da činimo – upitaše ga nato – da radimo djela koja Bog hoće?Oni sada pitaju što mi kao ljudi možemo uraditi da bismo radili ono što Bog želi. Isus im tada odgovara:Ovo djelo Bog hoće, da vjerujete u onoga koga je On poslao(Iv 6,28-29).

Isus ih upućuje na potrebu da vjeruju u Njega. No okupljeni pobožni ljudi traže nešto konkretno pa ga pitaju za znak. Tadašnji pobožni ljudi su čekali da Isus, ako je doista Mesija, učini nekakav Mesijanski znak, nekakvo posebno čudo kojim bi im otvoreno posvjedočio da je On očekivani Mesija. Zato ga ljudi upitaše: Koji, dakle, znak činiš, da ti povjerujemo kad ga vidimo? Koje je tvoje djelo? Naši su očevi jeli manu u pustinji, kao što stoji pisano: ”Dade im kruh s neba za jelo”. Okupljeni ljudi ga pitaju za čudo, za znak kojim bi potvrdio svoje mesijanstvo. ”Kako da ti vjerujemo ako ne učiniš nekakvo čudo” – pitaju ga oni zapravo. Pri tome se pozivaju na slavno čudo s manom, s kruhom koji je padao 40 godina s neba i hranio stare Izraelce u pustinji, sve dok nisu došli do granica Obećane zemlje.

Isus im tada počne objašnjavati kako taj kruh, ta mana koja je padala s neba, zapravo nije onaj pravi kruh koji im je Bog htio dati. Iako su jeli taj kruh,zatoa što bili neposlušni Bogumorali su 40 godina provesti u pustinji. Međutim, Isus govori da im Bog želi dati jedan bolji kruh, pravi kruh, kruh vječnog života. Onaj zemaljski kruh, ona mana imala je moć održati samo ovaj zemaljski život. Ali Bog im želi dati bolji kruh, bolju manu koja može nahraniti čovjeka za vječni život. Zato im je odgovorio: Zaista, zaista, kažem vam, nije vam Mojsije dao kruh s neba; naprotiv, Otac moj vam daje pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu. Tada slušatelji rekoše: ”Gospodine, daj nam uvijek taj kruh!”

Isus je ove ljude doveo do ključne točke. On je često ovako postupao da bi ljude doveo do točke kada bi oni poželjeli da dobiju od Njega ono što im On želi ponuditi. Tako je ženi Samarijanki ponudio vodu života i on je rekla: Gospodine, daj mi te vode(Iv 4,15). A ovim ljudima koje je nahranio ribama i kruhom ponudio je kruh koji silazi s Neba. I oni su ga zamolili da im dade taj kruh. Ključna točka u našim životima je prepoznati svoju potrebu za Isusom. Jer kada je govorio o vodi života ili o kruhu koji je sišao s Neba, Isus je zapravo govorio o sebi. Nama treba Isus!

No, jesu li slušatelji shvaćali da im treba Isus? Ne! Oni su razumjeli da je taj ”kruh” zapravo nekakav poseban kruh koji će im Bog dati preko Isusa. I kada ga pojedu, to će biti blagoslov za njih. Ali Isus sada usmjerava razgovor u neočekivanom smjeru.Ja sam Kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u mene, sigurno neće nikada ožednjeti(Iv 6,35). Slušatelji ovo nisu očekivali. Zar je Isus taj Kruh? Zar je On sišao s Neba? Zato nam evanđeoski izvještaj kaže: Židovi su međusobno mrmljali protiv Njega što je rekao: ”Ja sam Kruh koji je sišao s Neba”. Zar nije ovo – pitali su – Josipov sin kojem poznajemo oca i majku? Kako sad može reći: ”Ja sam sišao s Neba?” (Iv 6,41-42).

Svaki čovjek mora prvo postati svjestan svoje najdublje potrebe, potrebe za Bogom. Ali, većina ljudi, kada i shvate da im je Bog potreban, nisu spremni otvoriti svoj um za daljnju spoznaju Božje istine. Ovi okupljeni ljudi su primjer čitavog čovječanstva. To su ljudi koji imaju svoje potrebe – fizičke ili tjelesne potrebe, psihološke potrebe i duhovne potrebe. Duhovne potrebe su najvažnije za čovjeka, a to su potreba za Bogom kao autoritetom koji ima vlast odrediti naš život, zatim potrebaza spoznajom smisla i svrhe života, te potreba za istinom, slobodom i ljubavlju. Zatim slijede psihološke potrebe poput potrebe za mirom i sigurnošću, potrebe za pripadanjem i prihvaćenošću, itd. A na kraju su tjelesne ili fizičke potrebe kao što su potreba za hranom i vodom, potreba za toplinom i ugodnošću, itd.

Nažalost, grešan čovjek prvenstvo daje tjelesnim potrebama – najvažnije mu je da ima što za jesti i piti, te da je zadovoljio svoje tjelesne nagone i strasti (ali bez moralnih ograničenja). To ga razotkriva kao tjelesnog čovjeka, kao čovjeka koji je rob ”tijela” (kako to piše sv. Pavao u svojim poslanicama). Takvi su bili i Isusovi slušatelji. Iako su to religiozni ljudi onog vremena, iako su to pobožni ljudi – oni su robovi svojih tjelesnih potreba. I zato žele taj poseban kruh o kojem Isus govori, kako bi trajno utažili svoju glad i zadovoljili svoju sebičnu potrebu. Ali njima ne treba Isus! Oni su zadovoljni svojom religijskom formom. Oni su zadovoljni svojom nacionalnom pripadnošću i svojim nacionalnim ponosom. Oni su željni samo da im se trajno zadovolje njihove tjelesne potrebe. Samo da nikada više ne budu gladni.

Ali ono što svima nama Isus nudi je On sam! Kruh je samo slika Isusa! Kada Isus govori da nam treba kruh s Neba, te da nam ga je Bog poslao– tada govori o sebi! Nama treba Isus! Ali mnogi religiozni ljudi danas ne trebaju Isusa. Oni imaju neku svoju religiju, neku svoju vjersku zajednicu, imaju svoj život koji su uredili po svojoj volji (a ne po Božjoj volji), imaju svoje zamisli o svojoj budućnosti, imaju svoj mali svijet u kojem nema mjesta za Isusa. Jer Isus je živi Bog koji uvijek nešto zahtijeva od nas. Zahtijeva nešto što mi, iako religiozni, nismo spremni pružiti čak ni Njemu. A to je da konačno prihvatimo Njega kao svog osobnog Spasitelja od naših osobnih grijeha! To znači da budemo spremni sebi priznati da nismo dobri!

Ono što je najteže grešnom čovjeku jest samom sebi, u dubini svog bića,priznati da nije dobar! Pogotovo kada je religiozan i vrlo pobožan. Takvi su bili farizeji, takvi su danas i mnogi kršćani. Najteže je suočiti se s činjenicom da u nama nema dobrote. Nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mome tijelu (Rm 7,18) – kaže sv. Pavao. Ali mi smo uvjereni da smo zapravo dobri u dubini svoga bića i da je potrebno samo da to dobro (koje je negdje duboko zakopano u nama) izađe na vidjelo. To je najveća zabluda čovječanstva, pa tako i religioznih ljudi. Dobrota nije u čovjeku, nego je u Bogu! Istina i pravednost nisu u čovjeku, nego su u Bogu! Smisao i svrha naših života nisu u nama samima, nego u Bogu koji nas je osmislio za točno određenu svrhu. Spasenje od naših grijeha nije u nama i našim pobožnim djelima, ili u drugim ljudima i njihovim pobožnim djelima – nego je naše spasenje samo u Bogu, samo u Isusu i Njegovom spasiteljskom djelu koje je učinio za nas.

To je ono što je Isus rekao ljudima koji su tada bili okupljeni oko njega, a to isto progovara i nama danas. Ali, kao što su ondašnji ljudi bili zbunjeni Njegovim odgovorom, tako smo možda i mi danas zbunjeni. Njihov komentar je bio da Isus ne može biti taj ”kruh s Neba” jer oni poznaju njegovo porijeklo, njegove roditelje. Oni su ga promatrali ”zemaljskim” očima. Ali da su ga promotrili ”duhovnim očima,” tada bi im bilo jasno da je svaka njegova riječ potpuna istina – i da onaprodire do najdubljih dimenzija naših života. Isus im prvo nudi zadovoljenje njihovih duhovnih potreba pomoću ”kruha života”, no oni su zainteresirani za kruh koji će trajno riješiti problem njihove fizičke ili tjelesne gladi. I zato ne mogu u Isusu ”vidjeti” Kruh života koji silazi s Neba. Jednako tako i danas mnogi kršćani gledaju Isusa samo ”zemaljskim” očima, a ne vide u Njemu Onoga koji jedini može zadovoljiti njihovu duhovnu glad i duhovnu žeđ. A to su glad i žeđ za oprostom grijeha, te za pomirenjem s Bogom po Isusu Kristu kao osobnom Spasitelju.Nama treba Isus!

Međutim, nitko neće osjetiti potrebu za pokajanjem, za promjenom života ako ne doživi susret s Isusom. Ukoliko se uspoređujemo jedni s drugima, tada ćemo se osjećati pravednima. Jedino će susret s Kristom, s Njegovom dobrotom i ljubavlju, potaknuti u nama želju za pokajanjem i zajedništvom s Njim. Sv. Pavao je naglasio: Ne znaš li da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju? (Rm 2,4 – Šarić). Mi nismo sposobni sami od sebe spoznati dubinu svojih grijeha i nemoralnosti! Duh Sveti nas mora osvjedočiti koliko smo zapravo grešni! Ne mora čovjek biti ratni zločinac ili veliki bezbožnik da bi se znalo da je grešnik. Najteže je uvijek bilo ”dobre ljude” osvjedočiti o njihovom grijehu, o njihovoj grešnosti. Tako je bilo s farizejima onog vremena, tako je i s mnogim kršćanima danas. Nema niti jednog jedinog pravednog, … svi su zastranili, zajedno se iskvarili(Rim3,10-12) – naglašava sv. Pavao.

Samo oni koji Kristu priznaju da ne valjaju u dubini svog bića i da su bez Božje pomoći propali – samo oni primaju pravu Božju pomoć. To su ljudi koje se nisu niti jadnog trenutka pouzdali u sebe, u svoju ”dobrotu”, u svoju ”pobožnost”, u svoja ”djela” – nego su priznali Bogu da ne valjaju, da nisu dostojni vječnog života, da zaslužuju osudu i  propast – ali mole Boga da im se smiluje i da ih On spasi! To su ljudi koji su ispravno razumjeli što znače riječi milost i evanđelje.

Za razliku od njih, postoje kršćani koji se žele spasiti nekim svojim dobrim djelima. Dobra djela bi trebala uvijek krasiti karakter svakog kršćanina, ali na žalost, kod mnogih je motiv tih dobrih djela ustvari čista sebičnost. Takvi kršćani smatraju da svojim dobrim djelima, svojom pobožnošću i pobožnom formom mogu postići spasenje i Božju naklonost. Oni Njega ne trebaju kao svog Spasitelja! Oni se ne pouzdaju u Njega, nego u sebe! Oni nemaju vjeru! Jer vjera znači vjerovati Isusu kada nam On kaže da nam On treba kao Spasitelj! Ovi ljudi nemaju vjeru, iako mogu biti vrlo pobožni, jer ne trebaju Isusa kao svog Spasitelja od svojih grijeha. Čak ni ne smatraju da su (naročito) grešni. Oni svoju pobožnost koriste da bi se hvalili svojom umišljenom dobrotom. Takve kršćane Isus je razotkrio u priči o farizeju i cariniku (Lk 18,9-14). Carinik se smatrao grešnim čovjekom i bio je potpuno svjestan da mu Bog treba kao Spasitelj jer on sam ne valja kao čovjek. Farizej se, s druge strane, došao u isti Hram pohvaliti Bogu svojom pobožnošću. Došao je pokazati da mu je srce puno ponosa na sebe samoga, puno umišljene dobrote, puno vlastite pobožnosti. Isus kaže da se carinik udarao u prsa zbog svijesti o vlastitoj urođenoj zloći i molio Boga za oprost – pa se zato vratio kući s oprostom i mirom u srcu. On je pokazao vjeru u Isusa, vjeru da Isus oprašta njegove grijehe i da mu Isus treba, kao što mu svakoga dana treba kruh. On je pokazao da je za njega Isus kruh života koji silazi s Neba. A samopravedni farizej odbacio je Isusa, odbacio je vjeru i pouzdao se u svoju pobožnost, u svoje religijske zasluge, u svoju umišljenu dobrotu. On nije imao vjeru, nego pobožnost. A to nije isto.

Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj Kruh što s Neba silazi da onaj tko od Njega jede ne umre(Iv 6,47-50).

Onaj tko ima vjeru, a ne samo pobožnost, taj ima vječni život. Zato Isus naglašava svojim slušateljima da su njihovi preci jeli manu u pustinji, ali su pomrli. Isus govori o tome da nisu postigli vječni život. Mana koju su jeli u pustinji omogućavala je samo tjelesni život, ali ne i duhovni! Iako mnogi danas imaju religioznost (ljudsku pobožnost), oni nemaju duhovnost (pobožnost koja je plod Svetoga Duha). Iako su religiozni, nisu duhovni. Isus je jako naglašavao potrebu za novim rođenjem, za rođenjem od Svetoga Duha. Samo takvi ljudi su duhovni i imaju vjeru. Svi ostali su religiozni i imaju samopobožnost. Zato religioznost i duhovnost nisu isto.

Ovim smo prošli kroz kontekst u kojem Isus priprema svoje slušatelje za ono što će im sada reći.Ja sam kruh živi koji je sišao s Neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati je tijelo moje za život svijeta(Iv 6,51).

Isus ponovno upućuje slušatelje na sebe. On je taj kruh živi koji je sišao s Neba. Tko bude jeo ovaj kruh, živjet će zauvijek – kaže nam Isus. Vječni život je osiguran jedenjem ovog kruha. Zatim Isus detaljnije pojašnjava što to znači jesti taj kruh, koji je Njegovo tijelo. Ovom izjavom slušatelji su bili zbunjeni, pa su se međusobno pitali: Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?(Iv 6,52).

Isus im ne odgovara na pitanje ”kako” nego im ponovno naglašava da je to nužno za vječni život. Svaki put kad Isus započinje svoj govor riječima zaista, zaista kažem vam,tada se radi o nečem izuzetno važnom. Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu(Iv 6,53-56).

Isus naglašava da onaj tko ne jede Njegovo tijelo i ne pije Njegovu krv – taj nema života u sebi. Što to znači ”imati život u sebi”?

Isus je za sebe rekao da je On put, istina i život (Iv 14,6). Isus je taj vječni život. Zato apostol Ivan više puta ponavlja: Tko ima Sina – ima život vječni (1 Iv 5,12-13.). Imati Sina znači imati život! Spasenje nije u religiji nego u Isusu! Spasenje nije u našoj vjeri, nego u Onome kome trebamo vjerovati!

A posljedica koja će nastupiti glasi: I ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan. Što to znači? Koji je to ”posljednji dan”? To je dan Isusovog drugog dolaska, dan koji je pred nama. Isus ovdje govori o uskrsnuću mrtvih iz grobova.

Vjera u Isusa Krista kao Spasitelja donosi spasenje! Bog je odredio put ili stazu spasenja (koje je u Isusu Kristu). Svima nam je ponuđeno da prihvatimo ili odbacimo ovo spasenje! Slobodni smo izabrati! A ta sloboda donosi posljedicu: vječni život ili vječnu smrt.

Što znače Isusove riječi: ”imati život u sebi”? To znači –”imati Isusa”! Vjerovati Isusu i prihvatiti ga kao svoga Spasitelja!

No što znači ”jesti tijelo Njegovo i piti krv Njegovu”? Evanđelist Ivan svoje evanđelje počinje opisujući Isusa kao Riječ:U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog(Iv 1,1). Iz ovoga nedvosmisleno možemo zaključiti da se Isus identificira sa svojom Riječju. Božja Riječ ima silu. Bog je sve stvorio svojom Riječju.

U daljnjem objašnjenju Ivan identificira tko je ta Riječ: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine(Iv, 1,14). Kristom se možemo hraniti proučavajući Njegovu Riječ. On se kroz svoju Riječ očituje u našem životu. Reformu u našem životu može donijeti jedino Božja Riječ.

Imam prijatelja koji je zbog nekog kaznenog djela završio u zatvoru. Nakon izvjesnog vremena, u zatvorskoj knjižnici je našao Bibliju. Počeo je čitati. Zahvaljujući čitanju Biblije, doživio je obraćenje. Jednom prigodom je imao izlaz i posjetio je mjesnog svećenika. Svećenik mu se žalio na loše duhovno stanje svoje crkve, a moj mu je prijatelj rekao: „Gospodine velečasni! Želite li promjenu u svojoj žuri, počnite s proučavanjem Biblije. Ono što znam jest da je Božja riječ učinila promjenu u mom životu.“Svećenik je prihvatio taj savjet. Pozvao je zainteresiranije i odanije župljane te je s njima organizirao molitvenu zajednicu. Na toj zajednici poticao je proučavanje Biblije. Vrlo brzo rezultati reforme postali su vidljivi. Prije toga vjernici su dolazili u tolikom broju da je u svakom redu sjedilo dvoje ili troje. Nakon proučavanja Biblije, crkva je bila dupkom puna da je ubrzo uveo drugu nedjeljnu misu.

Zaključak ovih Isusovih riječi glasi: vi trebate Isusa! Isus je taj ”kruh živi koji je sišao s Neba”. On nam treba da bismo imali vječni život! Jer vječni život je u Njemu.

Dakle, mi vjernici trebamo s jedne strane imati učešća u Euharistiji, u jedenju Isusova tijela, i s druge strane se svakodnevno hraniti Njegovom Riječju. Time ćemo ispuniti ovaj Isusov nalog da bi mogli duhovno živjeti, jer Tko jede ovaj Kruh živjet će zauvijek.

 

Zvonko Presečan

Kristijan Duvel, mag. theol.

 

 

 

 

 

PODIJELI