Tertulijan

763

Apologeti su bili učeni ljudi koji su živjeli u 2. stoljeću te početkom 3. stoljeća. Najpoznatiji među njima bili su Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski i Tertulijan. Njihovi spisi prvenstveno su bili namijenjeni poganima i rimskim vlastima s ciljem da objasne kršćanska učenja, a u njima su se često osvrtali na Bibliju. Apologeti su se suprotstavljali progoniteljima kršćanstva, pobijali njihove optužbe te prikazivali kršćane u dobrom svjetlu.Jedan od glavnih zadataka apologeta bio je uvjeriti vlasti da kršćani nisu neprijatelji cara niti carstva. Tertulijan je rekao da je cara “postavio naš Bog”, a Atenagora je branio gledište da bi na carskom prijestolju trebali sjediti samo nasljednici iz iste obitelji, čime se uplitao u politička pitanja tog vremena. Oni su na taj način zanemarili riječi Isusa Krista:

“Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta”. Isto tako apologeti su isticali povezanost između Rima i kršćanstva. Meliton Sardski rekao je da Rimsko Carstvo i kršćanstvo zapravo surađuju te da kršćanstvo doprinosi blagostanju carstva. Nepoznati pisac Poslanice Diognetu rekao je da su kršćani duša koja “drži svijet”. A Tertulijan je napisao da se kršćani mole za boljitak carstva i za to da se kraj svijeta odgodi za neko kasnije vrijeme. Takvim je stavom ostavljao dojam da dolazak Božjeg Kraljevstva više nije toliko potreban.

Otac mu je bio vojnik i to časnik. Sam Tertulijan stječe široku naobrazbu u Kartagi. Izvrsno barata pravnom terminologijom, što se vidi iz njegovih spisa, ali nema dokaza vjerodostojnosti o njemu kao o advokatu. Oko 197. obratio se na kršćanstvo, no ubrzo potom već 205. god. njegova strogost i nestrpljivost odvode ga montanistima. Jedan od najznačajnijih i najorginalnijih kršćanskih latinskih pisaca sve do Augustina. Karakteriziraju ga žestoka narav, oštroumnost, spretan govor, izrazita dijalektiktičnost i polemičnost. Također se izvrsno služi latinskim jezikom. Štoviše, prevodeći s grčkog kuje nove riječi dodavajući već poznatima prefikse ili sufikse. Istim žarom kojim je nakon obraćenja kao katolik napadao heretike, kasnije je kao montanist napadao Katoličku Crkvu.

TERTULIJAN, Kvint Septimije Florens, latinski kršćanski pisac (Kartaga, oko 160 – oko 220). Poganskoga podrijetla i dobre naobrazbe, prelazi 195. na kršćanstvo i postaje gorljivim zagovornikom nove vjere. Već u prvim djelima Poganima (Ad nationes) i Obrana (Apologeticum) pokazuje iznimno umijeće raspravljanja i izražavanja, da bi cjelokupnim djelom, od kojega je sačuvana 31 rasprava, otvorio niz ključnih teoloških tema zapadnoga kršćanstva i stvorio njihove terminološke temelje. Otac mu je bio vojnik i to časnik. Sam Tertulijan stječe široku naobrazbu u Kartagi. Izvrsno barata pravnom terminologijom, što se vidi iz njegovih spisa, ali nema dokaza vjerodostojnosti o njemu kao o advokatu. Oko 197. obratio se na kršćanstvo, no ubrzo potom već 205. god. njegova strogost i nestrpljivost odvode ga montanistima. Jedan je od najznačajnijih i najorginalnijih kršćanskih latinskih pisaca sve do Augustina. Karakteriziraju ga žestoka narav, oštroumnost, spretan govor, izrazita dijalektiktičnost i polemičnost. Također se izvrsno služi latinskim jezikom. Štoviše, prevodeći s grčkog kuje nove riječi dodavajući već poznatima prefikse ili sufikse. Istim žarom kojim je nakon obraćenja kao katolik napadao heretike, kasnije je kao montanist napadao Katoličku Crkvu. Apologeti su bili učeni ljudi koji su živjeli u 2. stoljeću te početkom 3. stoljeća. Najpoznatiji među njima bili su Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski i Tertulijan. Njihovi spisi prvenstveno su bili namijenjeni poganima i rimskim vlastima s ciljem da objasne kršćanska učenja, a u njima su se često osvrtali na Bibliju.
Apologeti su se suprotstavljali progoniteljima kršćanstva, pobijali njihove optužbe te prikazivali kršćane u dobrom svjetlu. Jedan od glavnih zadataka apologeta bio je uvjeriti vlasti da kršćani nisu neprijatelji cara niti carstva. Tertulijan je rekao da je cara “postavio naš Bog”, a Atenagora je branio gledište da bi na carskom prijestolju trebali sjediti samo nasljednici iz iste obitelji, čime se uplitao u politička pitanja tog vremena. Oni su na taj način zanemarili riječi Isusa Krista: “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta”. Isto tako apologeti su isticali povezanost između Rima i kršćanstva. Meliton Sardski rekao je da Rimsko Carstvo i kršćanstvo zapravo surađuju te da kršćanstvo doprinosi blagostanju carstva. Nepoznati pisac Poslanice Diognetu rekao je da su kršćani duša koja “drži svijet”. A Tertulijan je napisao da se kršćani mole za boljitak carstva i za to da se kraj svijeta odgodi za neko kasnije vrijeme. Takvim je stavom ostavljao dojam da dolazak Božjeg Kraljevstva više nije toliko potreban. U daljnjem izlaganju profesor iznosi građu i teološko značenje samoga spisa.
Djelo De Baptismo s početka 2. st. napisano je protiv manihejskog dualizma koji je odbijao sve materijalno, pa i samu vodu krštenja, smatrajući vjeru dovoljnom za spasenje. Stoga sva Tertulijanova kateheza polazi od vode koja je znak očišćenja, spasenja i posinjenja, a liturgija krštenja se samo naznačuje.

Tertulijan poznaje i cijeni katekumenat kao vrijeme upućivanja u vjeru i kao vrijeme duhovne priprave kroz post, molitvu i bdijenje. Iz ovog je spisa vidljivo da se krštenje podjeljivalo uranjanjem. Dok je katekumen u vodi nad njim se izgovaraju određene riječi. U samom krsnom činu katekumen ispovijeda svoju vjeru. Nakon toga slijedi pomazanje i polaganje ruku. Obred završava molitvom u kojoj novokrštenici po prvi puta sudjeluju. Iako se izričito ne govori to je najvjerojatnije bila euharistijska molitva Oče Naš. Navodi se da su djelitelji krsta u prvom redu biskupi, zatim prezbiteri, đakoni, i napokon laici. Dob za krštenje se preporučuje samo odraslima ali koji prije svega trebaju biti poučeni i koji budući da je krst samo jedan, nakon toga ne mogu više griješiti. Samo vrijeme krštenja je pogodno svakog dana ali je ipak svečanije krstiti u vazmenom bdijenju ili u duhovskom vremenu. Nadalje profesor iznosi neke podatke o ‘Kainitima’.

Kainiti (ime potječe od Kaina) su bili radikalna gnostička sekta za koje iz knjige Postanka pozitivnu vrijednost imaju svi koji su se suprotstavili Bogu Stvoritelju (Demijurgu; ti su nosioci nebeske gnoze Sophia): Kain, Ezav, sodomci itd. Strogi su protivnici Zakona (antinomisti), kao djela biblijskog Boga. Odatle moralni libertinizam. Juda Iškariotski je jedini apostol koji je Isusa razumio. Prema Ireneju, kainiti su imali neko »Judino Evanđelje«.

Tartulijan navodi da ta sljedba zavodi svijet svojim otrovom te ih uspoređuje sa zmijama koje ne vole vodu.Tartulijan napominje da je Duh Božiji lebdio nad vodama u Postanku te da život dolazi iz vode. Tartulijan izričito napominje dob za krštenje te govori da je to samo za starije i da treba raditi na odgađanju krštenja, a na poseban način treba odgađati krštenje za djecu, te da odrasli ljudi prime krštenje dok dođu do punine svijesti kada sa punom sviješću i odgovornošću mogu spoznati Krista. Tartulijan mudro konstatira: ‘zar da se Božanska otajstva povjere zemaljskom kada se ni zemaljsko još nije spoznalo’. Svjestan svoje krhkosti, slabosti i nesavršenosti Tartulijan na kraju govori i vapi molite za mene velikoga grešnika.

 

Kristijan Duvel,mag.theol.

 

 

PODIJELI