Nikad nisam bila velika vjernica,nisam puzala po crkvama ni svetištima, ali uvijek je u meni bio čvrst temelj, temelj vjere. Kad god bi vidjela svetu sliku, poljubila bih je, kad bi vidjela crkvu prekrižila bih se, kad bi u sebi imala trunku sumnje prošaputala bih U tvoje ruke Gospodine…i tako i je, jedno čudo, pa drugo….i sad deseto.
Imam posao već deset godina stalan, relativno ok plaća ,ali imam djecu i htjela bi biti s njima više. Ovdje radim vikende i nikad nismo kao obitelj skupa za stolom. Prijateljica mi dobije ponudu za posao ali kaže ne mogu, te je proslijedi meni…ja sretna, uzvišena NAPOKON
Mislila sam, evo Bog pogledao na mene, tako dugo čekam i tako dobro dočekam…Ali počelo me boljeti SVE – vrat, leđa, oči, glava, želudac, tabani…. toliko sam se dala razmišljajući kako će mi biti dobro da sam zaboravila na sve ostalo….
No, ipak, neka tjeskoba strah u meni; stalno sam molila sv. Ivana Pavla i Duha Svetoga da mi daju nekakav znak ako to nije put za mene. I onda zadnji dan obuke, ja primljena na posao, spremam se u firmu dati otkaz, sva sretna, napokon…,paf, dočeka me muž s gomilom informacija; loše, loše i loše. Hvataju naivne, ranjive u problemu ljude te njihov posao nadređeni pišu sebi, jer kao “tako se mora” i onda pa-pa nakon 3 mjeseca ugovora. Užas, srce mi se sledilo. Ali u istom tom trenutku palo mi je toliko breme sa ramena, sa srca, ništa me u trenu nije boljelo. Istog trena sam rekla Hvala ti Gospodine na mome mužu,na mome sv. Ivanu Pavlu i Duhu Svetom. Hvala Ti na još jednom čudu u mome životu.
Ivana Č.
