Ta koga je Isus osudio?

241

oie 7c4wnvng09gr

Kad čovjek radi ono što ne bi htio, za što svjesno zna da je pogrešno, a podsvjesno moli Boga da nađe neko opravdanje jer je tako dobro osjetiti pripadnost drugom čovjeku, drugoj osobi, drugoj duši… Pitamo se što nas nagoni na grijeh i je li osjećaj krivnje naša svakodnevica? Pitamo se kako uopće opstati u svijetu prepunom iskušenja, zamki, podvala. I uvjereni smo da se moramo osjećati krivima, konstantno, non-stop?
Hladni odgovori učenjaka ne zadovoljavaju naše srce. Svi smo griješni, neki čak i mnogo više od onoga čime se predstavljaju. Prosipaju svo svoje znanje pred nas „obične smrtnike“, plaše nas citiranjem Svetog Pisma i uvlače nam strah u kosti grozeći se mnogobrojnim navodima koje su naizust naučili samo kako bi stekli priznanje društva za svoju učenost i elokventnost.
Kad čovjek poželi olakšati svoju dušu ode duhovniku i od njega očekuje, ne potvrdu da su mu djela ispravna, ali nikako optuživanje i osudu.
Ta koga je Isus osudio?

Nikoga.
Baš naprotiv, upravo je sve te visoko obrazovane učenjake i gospodu s papirima prezreo.
Znate ljudi da Bog nikoga ne osuđuje za osjećaje. Ljudski je osjećati ljubav, radost, bol, suze, sreću, smijeh. Ljudski je osjetiti nalet emocija koje te poput erupcije vulkana prekriju i hoće te ugušiti svojom slilinom. Ljudski je zavoljeti. Ljudski je biti slab.

U svim našim duševnim previranjima najgori je osjećaj krivnje koji nam je nametnut upravo od „savršenih“ visoko kotiranih ili onih malo niže kotiranih osoba koje misle da slovima na papiru mogu i moraju tjerati mak na konac iako nisu u pravu. Mnogi su od njih zapravo samo, nažalost, egomanijaci. Skriveni iza mnogih titula i naslova.
Isus ne osuđuje osjećaje.

Bog ne osuđuje karakter.
Karakter nam je dan od Boga. Ne možemo ga mijenjati, a niti se gristi jer smo možda eksplozivni, melankolični, flegmatični, euforični, zaljubljivi, tvrdi, mekani. Možemo samo pokušati korigirati naše nedostatke. Korigirati naše mane. Ali ono smo što jesmo.

Možda se mnogima neće svidjeti, ali kroz stoljeća se pokazalo da je ljudima najlakše manipulirati upravo preko osjećaja krivice. Nabij grižnju savjesti nekom i filaj ga njome, ostati će ti vjeran poput psa. Dok mnogi samozadovoljno trljaju ruke jer su ljudi postali zarobljenici u vlastitim tijelima. Dok ispisuju pravila, regule i norme, donose zakone prema vlastitim nahođenjima, a sami potpadaju pod vlastite sramote. Kako takvo licemjerje dopuštamo?

Zašto dozvoljavamo da nas se etiketira i kažnjava? Bog ne kažnjava…Bog gleda samo na čistoću naših osjećaja. Ne radi drugome zlo. Ne budi pokvaren. Ne budi pakostan. Voli.

V O L I.

Ne mislim na požudu, na strasti i ispražnjavanje nekih nagona. To nije ljubav. To je životinjski nagon.

Mislim na ljubav prema drugom čovjeku u svoj njezinoj punini, zašto bi bila pogrešna ako je čista ljubav? I tko će uopće sa svim svojim pisanim normama odrediti njenu ispravnost?
Gdje je točka u kojoj ljubav postaje pogrešna?
Čovjek može studirati godinama i postići savršene rezultate na određenim poljima, ali tko je uopće doktorirao, magistrirao ili što već – samu ljubav?
Doktorirali smo egotriparenje i egocentriju. Samoživost i sebičnost. U upiranju prstom smo magistri. A u osuđivanju – ma nema nam poznate titule.

Sram, strah, krivnja…tko nam je to dao u naslijeđe?
Tko nam je ograničio umove na zatvorsku ćeliju i jedva da dišemo od panike što će se dogoditi ako ne živimo po pisanim pravilima koje je donosio netko tko je i sam, negdje iza očiju svijeta isto tako griješio i radio stvari koje nisu pohvalne, ali čovjek je, slab i ništavan pa se to razumije…ali čemu onda iživljavanje po ionako ranjenim ljudskim dušama, udaranje po griješnim nam srcima, podsmjeh i cinizam u ljudi koji bi nas trebali voljeti i vidjeti u nama, slabim ljudima, neukim ljudima, Krista???

Arogancija i hladan pristup ne mogu ukloniti osjećaj straha i panike da će se nebo srušiti na nas ako slučajno pomislimo da bismo napravili nešto što se kosi sa svim pravilima. Ili ako radimo nešto što su ljudi rekli i postavili kao pogrešno, a dolazi iz dna naših duša. I čini nas potpunima, predanima ljubavi i osjećaju potpunosti, čini nas živima, a nije ni izopaćeno ni radikalno ni kontra svijeta.
Ljudi, bojimo li se živjeti?
Treba li nam stvarno konstantno netko tko će nam kao konjima stavljati ograničenja da ne gledamo ni lijevo ni desno i stalno nas „špotati“ za naša „kriva“ djela, prozivati nas te nas stavljati na stup srama samo zato što želimo – osjećati?
Mnogi bi sada skočili recitirati Sveto Pismo i navoditi rečenice zapisane u toj Svetoj knjizi, ali poanta je u tome da od svih tih ljudi svatko tumači slova – onako kako njemu to u određenom momentu odgovara.

Čim više navoda, tim više licemjerja.
Čim više straha, to veći zatvor.

Krist nas je učio voljeti.

Krist nas je došao osloboditi.

Krist nas voli.
Nije ovo neka novost. Onaj tko vjeruje zna da je Krist čista ljubav. Ali bojimo se zaista voljeti jer hodamo po špagi kao u nekom grču. Konstantno u grču. Kao konji. Samo ravno. I ako nas slučajno nešto, ne bih rekla zavede, ali u nedostatku bolje riječi, ok, zavede, odmah kreće panika. Zato što ne slijedimo pravila. Ne 10 zapovjedi. 10 zapovjedi su zapovjedi koje su vrlo jasne. Nego neke druge zapovjedi koje se konstantno, prema tuđem nečijem nahođenju konstantno nadovezuju na ovih 10 temeljnih. Tko ih se usuđuje nadovezivati? Proširivati? Tko se usuđuje donositi neke nove regule?

I ok. Dogodi se živom čovjeku svašta. Slabi smo i povodljivi. Vodi nas, ne sve, ali dosta nas vodi srce. Ljubav. Ljubav. Ljubav.
Kada je ona postala jednom od regula?

Onog trena kada je frustracija zamijenila razumijevanje i čovječnost.
Onoga trena kada smo se polakomili za diktaturom nad tuđim unutarnjim životom.
Svi bi mi, na nekom nivou željeli gospodariti tuđim životima. Umom. Duhom. Srcem.
Pa ograničavamo i uvjetujemo i ucjenjujemo. Sami sebe ne možemo kontrolirati pa očajnički želimo kontrolirati druge.
Gospodariti.

Zabranjivati.

Ocjenjivati pravo i pravicu.
Do sveg ovog kaosa u svijetu došlo je radi nedostatka slobode. Elementarne ljudske slobode da bude i živi ono što jest. Konstantno zabrane i gušenja čovjeka u čovjeku.
Jer se pravila proširuju i donose bez obzira na Živu Riječ. Jer svatko može donijeti edikt, potpisati ga i stupiti će na snagu. Narod mora slušati.

Natrag u svoju ćeliju.
Prije 2000 godina jedan nas je Čovjek, koji je ujedno bio i Bog došao, osloboditi.

Ali ne, mi smo valjda takva bića koja uživaju u mazohizmu i mučenju samih sebe…ako nije tako zašto uporno žderemo sami sebe, zatvaramo seu sebe, guramo glavu u pijesak samo da nas život ne rani i puštamo da ne volimo i ne budemo voljeni, puštamo da nam emocije usahnu i neminovno se pretvore u frustraciju i život prođe…pokraj nas…Molimo se mi, ali osjećaji su nam usahnuli…vapimo Bogu, ali ne živimo…Sakriveni u strahu i panici…
Godinama, stoljećima, konstantno progon i osuda…

Ljudi moji, ljubav je elementarna zapovjed…Ne izvrtati ljubav za sebične pothvate i manipulaciju, to nije ljubav. Ne izustiti riječ ljubav za požudu i strast. Ne izgovarati se na ljubav radi momentalnog zadovoljstva.
Ljubav je – ljubav.
Prva poslanica Korinćanima 13,1:
Hvalospjev ljubavi

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

 

Mir i dobro.

 

 

Maja Vidaković

Nedavno objavljeno:

Usamljenost

Tko je kriv za tugu?

Za ljubav molite

Poštuj Oca i Majku

Samo Njemu predajte svoju vjeru

Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine

Ovisnost

Kršćanski ili narodni običaji

Jukebox za molitvene nakane

Sve u ime vjere

Ako tko želi biti prvi………

Nisam ti došla, Isuse

Pustinja mojeg života

Recimo NE konzumerizmu

Vidjeti Boga u čovjeku

Gdje se skrivaju vjernici?

Sveti Martin

Što Bog od nas traži?

Hollywin – Svetost pobjeđuje

Devetnica Presvetom Srcu Isusovom

Što ja mogu učiniti za moj vinograd?

Molitva

Kako oprostiti?

Na čast presvetog srca Isusova

Osvijetli moju tamu

Jesam li ja vjernik?

Samo tvoja ljubav može…

Unutrašnja borba

Što se krije u riječima?

Progoni kršćana danas

Pobjeći Tebi

Presveto Srce Isusovo

Blagdan Tijelova

Svećenik – beskućnik

Blagdan Presvetog Trojstva

Ti, Isuse, moj si život

Poplave bijesne regijom

Kule Babilonske

Volim Te, Bože moj

Za života Te ne upozna; smiluj se Gospodine

Abortus – rana koja nikada ne nestaje

Ja sam ZA

Moja čuda

Cvate ko cvijetak na njivi

Izaberimo ljubav

Prepoznati ćete ih po plodovima njihovim

Dajte i dat će vam se

Oče

Ponos

Oprostiti i opustiti

Oče

 

Ponos

PODIJELI