Moje svjedočanstvo počinje ovako.
Želim reći koliko je naš Gospodin velik i ponekad nismo ni svjesni koliko primamo milosti. Krenula sam u jednu virtualnu molitvenu zajednicu. Rekla sam sama sebi da nisam dostojna raditi i djelovati na ovoj stranici. Upoznala sam divne ljude koji su mi promijenili pogled na život, pogled na vjeru. Odgojena sam katolički, išla na vjeronauk i na mise, što sam znala o Bogu i vjeri naučila sam tamo. Sad tek spoznajem da sam znala jako malo. Život nije lak, svaki dan je borba za sebe, klonula sam i duhom i tijelom ne vidjevši izlaza. Znala sam reći Bože zašto si me stvorio kad se cijeli život patim. Bolesna sam već dugi niz godina i dijete mi je bolesno. Jednog dana išla sam na duhovnu obnovu koja je trajala četiri sata. Vodila sam svoje dijete sa sobom, nemiran je po prirodi, ali je sjedio mirno svih 4 sata. Od tog trena, kad sam došla kući, ne mogu opisati koliko suza radosnica sam isplakala, od tog dana svoju bolest nosim, ali s takvom snagom. Život mi je zadavao udarac za udarcem, padala sam sve dublje i dublje, znala sam se ponekad upitati jesam li prokleta što se to događa – svaku sekundu moje sreće netko prekine i nisam bila sretna.
Moje svjedočanstvo vezano je uz našu molitvenu zajednicu. Bio je ponedjeljak i išla sam na jednu liječničku pretragu pod anestezijom. Pet dana poslije toga bili mi je jako loše, praktički nisam mogla ustati iz kreveta, a u nedjelju je bio naš susret u Zagrebu. Bože, zavapila sam u jednom trenutku, tako bih htjela ići, a tako samo bolesna, Bože moj, sve je u Tvojim rukama.
Bila je subota kad sam prekinula bolovanje i uz Božju pomoć otišla raditi. Na posao je došao jedan čovjek kojeg nisam vidjela dugi niz godina i rekao da sutradan ide za Zagreb. U sebi sam pomislila – Bože, što mi poručuješ. Otišla sam k njemu i pitala ga može li me povesti, put za Zagreb nisam platila, jer gospodin nije htio uzeti niti kune za gorivo. Putem nisam osjećala nikakvu fizičku bol, naprotiv, bila sam vitalna i zdrava kao da nisam uopće bolovala.
Kad sam došla u našu molitvenu zajednicu, upoznala sam ljude iz virtualnog svijeta. Dragi Bog nas je spojio, toliko braće i sestara u Kristu na jednom mjestu. Druženje je bilo predivno. Prvo je bila Sveta misa, potom svjedočanstva, pa druženje. Svaki zagrljaj, svaki susret je ostavio moju dušu ispunjenu velikom ljubavi prema tim ljudima. Stigla sam kući noćnim vlakom u 2.30 ujutro.
Želim ovim putem i na ovaj način posvjedočiti koliko je naš Gospodin velik. Eto, On me je poveo na taj put. Trebamo mu, dakle, samo otvoriti svoje srce, moliti, zahvaljivati mu za svaku sekundu našeg života.
Hvala Ti, Isuse.
NN (identitet pohranjen u uredništvu)
