Svjedočanstvo Ljiljane Prnjak

179

CESTA KOJA VODI SVE DO LOURDESA

Ima ljudi koji su skeptici kad im se spomene sprega vojske i vjere, a vojno hodočašće u Lourdes smatraju samo dosadnim “protokolom”. Čak i pomisle kako to nema veze jedno s drugim , jer je vojska “zapovijed”, a vjera sloboda. Trebalo bi tada dosta truda kako bi ih se razuvjerilo. Jedini način da to nekome pojasnite, jeste da ga posjednete pored sebe, pogledate u oči i počnete priču…
A priču ću smjestiti u, ne tako davnu, 2000. godinu. Već sam početak te godine je bio neizvjestan jer se nije znalo hoće li te godine biti hodočašća, i već smo zakoračili u svibanj kad sam obaviještena kako se na hodočašće ipak ide. U glavi mi je bio pravi “urnebes” od misli, od toga da odmah moram uplatiti cjelokupan novčani iznos, do toga da rođendan moje kćeri spada u dane kad mene nema… Ali odluka je pala – idem!!! A rođendan ćemo proslaviti kad se ja vratim…
Zagreb je bio središte okupljanja svih vojnih djelatnika i njihovih kapelana, i kolona autobusa se konačno uputila na dugačak put.
Utvrda Carcassonne je bila je naša prva postaja. Avignon je bio slijedeći na putu, predivan grad u Provansi , poznat kao privremeno sjedište Poglavara rimokatoličke crkve. Gledajući iz autobusa, bilo nam je zaista nevjerojatno gledati sva ona “uređena”polja i vinograde, izgledali su baš kao s razglednica…Gradovi su se smjenjivali…
I nakon skoro 20 sati putovanja stigli smo u Lourdes. Konačno!!!!!!
Priča. zapravo, sada počinje.
Vojno hodočašće ipak ima svoj protokol, i točno znate što vam je u određeno vrijeme.Ali svečana ceremonija postrojavanja svih vojski svijeta je zaista veličanstvena, s toliko reda da pomislite kako je to nemoguće s nepreglednim kolonama vojnika, odora, zastava,… Pjevalo se na svim jezicima svijeta. Do nas se postrojila vojska Španjolske, i u jednom trenutku su počeli skandirati “Viva Croatia”… Srce mi je bilo veliko i ponosno što sam dio hrvatske vojske…

Ipak, te prve dane boravka u Lourdesu, bila sam nekako tužna i nisam baš nalazila mir u duši. Već je prošlo 8 godina kako mi je suprug poginuo u Domovinskom ratu, ali vrijeme nije liječilo rane i još uvijek sam bila ljuta na Boga, misleći kako nije pravedno da uzima tako dobre i mlade ljude. Uvijek sam mislila da sam u nekom ružnom snu, i kad se jedan dan probudim iz njega, moj suprug će biti s nama. Došla sam u Lourdes naći mir i utočište, međutim tuga u duši je bila sve veća. A ja sam opet lutala u svojim mislima, očajnički želeći nešto, nekakav lijek za ranjenu dušu.
Čak sam u jednom razgovoru između nekoliko pripadnika francuske vojske, rekla kako mislim da je Bog nemilosrdan, i kako ne čuje vapaje moje duše. Nisam ni dozvolila nikome da me pokuša razuvjeriti u tim mojim razmišljanjima.
Taj dan, vraćajući se sa mise iz Svetišta, požurila sam se, ostavljajući svoje prijatelje iza sebe. Sama sam prešla cestu i čekala ih na dugom kraju tog velikog zavoja. Pored mene je zastao i francuski vojnik, jedan od sudionika onog razgovora. Samo sam mu klimula glavom i ponovno se okrenula prema cesti na kojoj je bila velika gužva, što od pješaka, što od automobila. Ne znam zašto i kako, kao da mi je netko šapnuo da pogledam u jedno malo vozilo. Malo sam se sagnula i pogledala, ne znajući, zapravo što gledam. Htjela sam viknuti na sve te ljude da se pomaknu, jer ja moram nešto vidjeti. Automobil je nastavio svoj put, ja sam i dalje nešto tražila pogledom, srce mi je pucalo jer ništa nisam vidjela. Ali, što sam to i trebala vidjeti? Tada, kao da je svijet stao, toplina se uvlačila u dušu, a iz tog malog vozila sam čula riječi: “… duša mu je sretna s Bogom… ”
Svijet je nastavio koračati, gužva se vratila, ja sam stajala i dalje na istom mjestu.Tko? Zašto? Osvrnula sam se oko sebe, nisam vidjela nikog poznatoga, a taj vojnik kao da i nije bio pored mene.Nisam nalazila odgovora, prijatelji su me stigli, krenuli smo dalje. Netko me pitao: “Kakav ti je to sjaj u očima?”

I tada mi je sve bilo jasno. Znala sam, znala sam, znala sam!!!U trenutku sam sama sebi odgovorila na sva pitanja. Vratila sam se natrag u Svetište, kleknula ispred Špilje ukazanja a suze su samo tekle i tekle. Sa svih strana me tukla jedna te ista misao, kako je taj automobil isti onakav kakav je imao moj suprug nekada davno, davno. I tada je negdje iz dubine konačno provalila sva moja tuga, jad,očaj i žalost. Zahvaljivala sam Bogu što me doveo ovdje, dao mi mir i pokazao kako je duša mog supruga sretna u kraljevstvu Njegovom.
Sve do kraja mog boravka u Lourdesu više nisam vidjela tog vojnika.
Po povratku u Hrvatsku sam se razboljela, bilo mi je fizički teško, ali bila sam sretna, sretna…
Nikada o ovome nisam pričala, zato što nisam ni sama sebi znala objasniti, a kamoli drugima. Pitala sam se tisuće puta jesam li sve to sanjala. Ali, nisam ni željela nikakva objašnjenja. Možda bi netko i pomislio da sam skrenula s pameti ili da umišljam, ili da izmišljam…
Više ne postavljam nikakva pitanja, samo molim Boga da mi oprosti što sam godinama bila ljuta na njega. Kad se sjetim ovog hodočašća, pomislim kako sam bila tužna i nemirna, kako skoro nisam ni otišla, pa kako mi je povratak i putovanje natrag bilo teško i naporno, kako sam se razboljela,… …Ali, hodočašća koji mi je promijenio život!
U mom životu se dogodila jedna cesta…Jedna cesta koja vodi sve do Lourdesa….i moje izliječene duše.

 

Ljiljana Prnjak

 

 

 

 

PODIJELI