Svečana najava vazmenih blagdana
Crkva se u svojoj liturgijskoj obnovi često povodi evanđeoskim načelom iznoseći na svoj stol staro i novo: stari se običaji ispituju u svjetlu teološke istine i, ukoliko se čine prikladnim za današnje vrijeme, prilagođuju za sadašnji trenutak Crkve. Tako bih i ja ovoga puta htio iznijeti jedan stari običaj iz rimske liturgije: svečanu najavu vazmenih blagdana. U stara vremena ljudi naravno nisu imali kalendare kao danas, pa se onda trebalo u crkvi proglasiti kada padaju pomični blagdani u pojedinoj godini: Uskrs, korizma, Uzašašće, Duhovi… To je ujedno bila prigoda da se istakne važnost tih blagdana u liturgijskoj godini. Tako je u rimskoj liturgiji đakon na Bogojavljenje nakon evanđelja svečano navijestio kada u tekućoj godini padaju pojedini pomični blagdani. Talijanski misal oživljava taj stari običaj i donosi veoma lijep obrazac kako bi đakon (ili koji drugi prikladan službenik) na Bogojavljenje mogao najaviti vazmene blagdane. Donosimo ovdje prijevod iz talijanskog misala:
Predraga braćo i sestre, slava se Gospodnja očitovala i uvijek će se očitovati među nama sve do njegovog ponovnog dolaska.
U neprestanom tijeku vremena slavimo i proživljavamo otajstva našega spasenja.
Središte čitave liturgijske godine je Sveto trodnevlje našega Gospodina raspetoga, pokopanog i uskrsloga. Vrhunac Svetog trodnevlja je nedjelja Uskrsnuća koja će biti___.
Svake nedjelje koja je “tjedni Uskrs” sveta Crkva uprisutnjuje ovaj veliki događaj po kojem je Krist pobijedio grijeh i smrt.
Iz Uskrsa proizlaze svi ostali sveti dani:
Čista srijeda – Pepelnica, koja je početak korizme, ove je godine___.
Uzašašće ili Spasovo je___.
Nedjelja Pedesetnica – Duhovi su___.
Prva nedjelja došašća je___.
Također na blagdane Blažene Djevice Marije, apostola i svetaca i na blagdane svih vjernih mrtvih, hodočasnička Crkva ovdje na zemlji proglašava Vazam – Uskrs Gospodnji.
Kristu koji je bio, koji dolazi, Gospodaru vremena i povijesti, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.
Odmah zapažamo izvanrednu vrijednost ovog navještaja. Na kratak ali svečan način vjernicima se navješćuje koji su središnji i najvažniji blagdani u liturgijskoj godini, navješćuje se središnja uloga Kristovog vazmenog otajstva kojega Crkva slavi i ponazočuje upravo u bogoslužju. Kristovo se vazmeno otajstvo najsvečanije slavi u Svetom trodnevlju, ali i svake nedjelje. Iz ovog otajstva proizlaze i crpe snagu svi ostali vazmeni blagdani. Štoviše, čak i blagdani i spomendani Blažene Djevice Marije i svetaca opet slave ovo najveće otajstvo: muku, smrt i uskrsnuće Kristovo.
Čini mi se dosta zgodnim da se i u našim crkvama na ovakav način svečano navijeste vazmeni blagdani. Reći će netko: Pa svi imaju kalendar! Točno. Ali svečana najava može imati barem onoliku psihološku vrijednost koliko i ženidbeni navještaj: naime, iako se zna tko se ženi i udaje, poseban je ugođaj kad se to svečano navijesti! Tako i u ovom slučaju: svečanim naviještanjem vazmenih blagdana i na izvanjski se način daje posebna važnost tim blagdanima. Osim toga na kratak i jezgrovit način može ukazati na osnovni smisao crkvene godine. Konačno, u crkvama gdje u liturgiji ima spretnih poslužitelja (ili čak đakona) to može biti osobito primjereno. Kao i uvijek: vrijedi pokušati!
Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa | dr. Zvonko Pažin
