Otac i majka najbolji djetetovi odgojitelji

Gotovo nitko od profanih masmedija osim programa radio Vatikana 22. siječnja 2015. godine, nije objavio vijest da je Vrhovni kraljevski sud u Velikoj Britaniji suspendirao suca koji je kod usvajanja djeteta dao prvenstvo obitelji oca i majke pred homoseksualnim parom. Nakon toga suca su za „pristranost“ tužili kolege s optužbom da je na konačnu odluku utjecalo njegovo vjersko uvjerenje. On je međutim to opovrgao s obrazloženjem da je donio presudu držeći da su otac i majka puno bolji za djetetov rast i život negoli homoseksualni par. Odlukom Vrhovnog kraljevskog suda dobio je ukor s odlukom da mu je potreban preodgoj i pohađanje dodatnih predavanja.

U suvremenom svijetu relativizma sve se stavlja u pitanje pa tako i vrijednost tradicionalnog shvaćanja braka i obitelji, njihovog značenja i vrijednosti. Sv. Antun Pustinjak (251.-356.) egipatski proročki navješćuje: „Doći će vrijeme kada će ljudi poludjeti, i kada vide jednoga koji nije lud, napast će ga govoreći: ‘Ti si lud, nisi kao mi!’“ Vrijednosti koje su stoljećima bile visoko vrjednovane, najedanput su obezvrijeđene, srozane u ponor i banalizirane. Ono što se držalo normalnim ismijava se i proglašava zastarjelom ludošću.

 

Svijet će uništiti banalnost i ismijavanje vrijednosti

Dobri poznavatelji starih kultura i civilizacija kroz pisanu povijest, iznose da su se one vremenom urušavale i dolazile do svoga kraja i propasti ne toliko zbog vanjskih utjecaja, neprijatelja i rušilačkih barbarskih pohoda, koliko jer su počele truliti u sebi samima, gubiti snagu i značenje. Takvo se nešto dogodilo i s organiziranim Rimskim Carstvom kojemu niti barbari u svojim pohodima nisu mogli nauditi niti ga srušiti. Urušilo se samo od sebe poput kule od karata zbog svoje unutarnje trulosti, moralnih devijacija, vlastite bolesti i izopačenosti. Zar nam ne zvuče proročki riječi Carlosa Ruiza Zafona: „Ovaj svijet neće uništiti atomska bomba kao što kažu novine, nego će umrijeti od smijeha, od banalnosti, od ismijavanja svega, zato što će od svega praviti vic, i to loš vic.“ Odnosi li se možda ovo banaliziranje i ismijavanje svega na relativizam, koji vlada u današnjem suvremenom svijetu?!

 

Religijski i filozofski zasadi slobode

Bolji poznavatelji religije i filozofije zapazit će kako se i sam Isus iz Nazareta svojim stavovima i naučavanjem suprotstavlja tadašnjim zakonoznancima koji su kroz 613 različitih zakona i propisa željeli strogo urediti ljudski način života. Krist donosi zakon ljubavi u odnosu prema Bogu i bližnjemu, dok propisani subotnji počinak i svetkovanje preispituje u novom duhu radi prječih razloga i odnosa prema drugima. Slobodno se može reći da je Krista radi sukoba s tadašnjim donositeljima i promicateljima zakonskih životnih okvira, došlo glave i života jer se tome suprotstavljao.

Jedan od ljudi Zakona toga vremena Pavao iz Tarza nakon obraćenja, naviješta i živi zakon milosti i slobode. Ipak, govori da iako nam je sve dopušteno činiti, sve nam i ne koristi na dobro i na osobnu izgradnju. U tom duhu i obraćeni sv. Aurelije Augustin (354.-430.) izjavljuje: „Ljubi i čini što hoćeš!“ Znači li to da je sloboda činiti bez ograničenja što se želi ili postoje granice i same slobode? Kršćanska teologija govori o granicama slobode koja seže dotle, dok ne ugrožava druge pored nas. Tu granicu prelazi Niccolo Machiavelli (1469.-1527.) svojim izričajem: „Cilj opravdava sredstvo!“, što će mnogim diktatorima i osvajačima kroz povijest biti opravdanje i kriterij ponašanja.

Začetnik i simbol novovjeke filozofije (čit. hrv. mudroljublja) René Descartes (1596.-1650.), kao maksimu svoje filozofske misli uzima: „Cogito ergo sum!“ (Mislim – sumnjam – dakle jesam!“) Ovim se sve može podvrći ljudskoj misli i prosudbi s određenim stupnjem sumnje. Koliko god se ovo čini privlačnim u razvijanju vlastite misli i kritičnosti prema svemu što nam se nudi, postoji opasnost da na ovaj način upadnemo u čisti racionalizam. Ustvari da sve stvoreno želimo omeđiti i spoznati svojim umom, prosuđujući njegovim kriterijima – pa i samoga Boga.

 

Ništa sveto i nedodirljivo

Svatko se od nas manje-više susreće s pitanjem osnovnih ljudskih vrijednosti i vrjednota kao baštine čovječanstva. Treba li se baš sve staviti pod upitnik ili postoje neke norme ponašanja i vrjednote koje su neupitne i vječne?! Ima li išta što je nedodirljivo, a da ga čovjek svojim prljavim jezikom i rukama ne može doseći i što se ne smije dirati? Je li današnjem čovjeku još išta sveto i nedodirljivo? Jer smo kao intelektualna ljudska vrsta kroz znanost dosegnuli krajnje granice i gotovo nedostižno-spoznateljive vrhunce. Dirnuli u nastanak života i njegov svršetak, te utječemo na mnoge promjene kod nastanka života i njegovog razvoja.

Poput radoznale djece sve želimo dodirnuti pa makar se i opekli. Na taj se način prelaze granice kojim se vrijeđaju određene skupine ljudi, dok satirične karikature onoga što je određenoj skupini ljudi sveto i neprihvatljivo, dovode do terorističkih osveta i rušilačkih napada. To je ustvari borba protiv trulog Zapada i njegovih često ispraznih i potrošenih vrijednosti, koje su postale nihilističke, besmislene, bez spomena Boga u svom Ustavu ili kršćanskih vrijednosti na kome je stoljećima izgrađivan i čvrsto počivao.

 

Homoseksualne zajednice i kriza braka

Ono što je nekada izgledalo nemogućim u današnjem vremenu se proglašava normalnim. Brak se stoljećima ostvarivao između muškarca i žene, dok se danas žele ozakoniti i homoseksualne istospolne zajednice s mogućnošću usvajanja djece. Homoseksualizam je bio poznat i kroz povijest kao u antičkom vremenu, a prisutan i među nekim filozofima i vladarima koji su se divili idealu žene bez bliskosti ostajući u istospolnom društvu. Takve skupine ljudi bile su proganjane i držalo ih se bolesnicima, a ne tek njihovom sklonošću.

I Katolička Crkva sve više zastupa stajalište da takve ljude treba prihvatiti onakvima kakvi ustvari jesu ne odbacivati ih, ali da je takvo ponašanje nemoguće prihvatiti i podržati. Iako su brak i obitelj u današnjem vremenu u krizi i na kušnji, njihovu vrijednost ni u kom slučaju ne treba banalizirati i dovoditi u pitanje. Više od svega začuđuje što i u našem hrvatskom narodu i užoj okolini imamo sve više besciljnih starih mladića i djevojaka koji ne žele na sebe preuzeti gotovo nikakvu odgovornost u izgrađivanju vlastite obitelji, čime bi doprinijeli očuvanju i napretku svoga naroda, Crkve, društva i ljudskoga roda. Starimo kao narod skupa s cijelom Europom i na rubu smo izumiranja, što se očituje u negativnim statističkim podacima većeg broja umrlih nego li rođenih.

Uz mentalitet da se sve mora imati odmah i sada a da se ne stječe kao nekada tijekom cijeloga života i zajedničkog rada supružnika, dugogodišnju recesijsku krizu ne može se reći niti da manjka materijalno situiranih i zbrinutih. Ali uza sve osigurano mnogima je lakše i zabavnije potucati se od nemila do nedraga u bančenju i dokoličarenju, koje u konačnici ne vodi napretku i izgradnji – osim vrćenju oko sebe samih kao središtu svijeta. Naprotiv, kao zrna u Svemiru tek smo dio prirode i svijeta, uzvišena intelektualna bića što je potrebno i opravdati.

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI