Susretoh kolegicu iz Osnovne škole od prije trideset godina, a prije nekoliko dana kolegu iz Srednje škole od prije dvadeset godina. Kako redovito kod mene biva koga ne vidim duže ili dugo vremena, potrebna mi je pripomoć da se prisjetim osoba kako je bilo i kod dvaju susreta. Iako neki ljudi znaju prigovoriti ako ih se u isti tren ne prepozna, kod mojih kolega toga nije bilo niti u primisli. Lijepi su ovakvi trenutci i susreti kada se i neplanirano vraćamo u prošlost, prisjećajući se dragih ljudi i onoga što nas s njima povezuje. Vrijeme neumitno htjeli ili ne htjeli prolazi, sjećanja proteklih događaja blijede ali ostaju, a susreti osvježuju i povezuju ne više na dječjoj i mladenačkoj razini jer vremenom sazrijeva poprimajući okus zrelosti.
fra Mate Tadić,
Tomislavgrad, 1. studenoga 2014.
