Suočiti se s vlastitom krivnjom (usp. Iv 21,1-19)

115

Nitko se rado ne sjeća svoje krivnje; radije sakriva svoje mane i grijehe. A sakriti se ne može niti to koristi. Da bismo se krivnje oslobodili – a naš grijeh je uvijek naša krivnja – valja se s njome iskreno suočiti.

Piše: Anto Orlovac

Vrlo je znakovita zgoda na Tiberijadskom ili Genezaretskom jezeru koju opisuje sv. Ivan. Sedmorica Isusovih učenika (PetarTomaNatanael, Zebedejevi sinovi: Jakov i Ivan, te dva neimenovana) na čelu s Petrom idu raditi ono što najbolje znaju – ribariti. Cijelu noć lovili, ništa ne ulovili. Svanulo je. Umorni i neispavani dobivaju s kopna savjet od nekoga kojemu ribarenje nije bilo zanimanje. Poslušaše ga, baciše mreže na krivu, desnu, stranu – a inače se mreže bacaju desnom rukom na lijevu stranu – i rezultat ih je šokirao. Ulov pedantno izbrojiše: 153 velike ribe! Spoznaše da je to uskrsli Isus koji ih je tako posavjetovao. Moći će, ne samo dobro nahraniti svoje obitelji, nego se još godinama hvaliti bogatim ulovom. Eto, zapisaše to u evanđelju, pa se i mi još dandanas divimo tom čudesnom ulovu (vidi Iv 21,1-14).

Doručkovaše zajedno, radosno. No, to je bio samo uvod. Slijedi „oštri rez“.

Za tili se čas uskrsli Isus pretvara u ispitivača, Petar u studenta-ispitanika koji će morati položiti jedan neočekivan ispit, a ostala ribarska družina u ispitnu komisiju. Tri upita, zapravo trokratna inačica istoga pitanja: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“, „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ i „Šimune Ivanov, voliš li me?“ Petar dvaput odgovara isto: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim!“ Isus upitnikom, Petar uskličnikom! Kada treći put začu isto pitanje iz Isusovih usta, „ražalosti se Petar što ga upita treći put“ i odgovara usrdnim, gotovo plačnim glasom: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim“ (r. 15-17).

Zašto se Petar ražalostio? Zato što je shvatio zašto ga Isus triput pita. On je, naime, prije kratka vremena, na jednom drugom ispitu, na pitanje obične sluškinje pred vlastima i vojničkom ruljom triput izjavio da ga i ne pozna, da s njime nema ništa. Što strah učini od čovjeka! Triput se odreče najboljega prijatelja. A On ga je unaprijed na to upozorio kad se Petar kod večere pred drugima „horozio“ kako će umrijeti za njega ako ustreba. I baš ga je pijetao morao podsjetiti na to kakva je kukavica.

Isus mu svojim trokratnim pitanjem pomaže da se posve suoči sa svojom krivnjom, sa svojim grijehom. A to zna biti bolno. Nitko se rado ne sjeća svoje krivnje; radije sakriva svoje mane i grijehe. A sakriti se ne može niti to koristi. Da bismo se krivnje oslobodili – a naš grijeh je uvijek naša krivnja – valja se s njome iskreno suočiti. Zato je Isus ustanovio svetu ispovijed da pred ispovjednikom reknemo svoje krivnje, svoje grijehe. Nije tu riječ o nabrajanju, o statistici naših grijeha, nego o priznanju. Valja iskreno „prevaliti preko jezika“ što sam to sagriješio, za što se osjećamo krivim. Taj pred kime to činimo je, po Isusovoj odredbi, svećenik-ispovjednik. A da ispovjednik ne bi bio povlašten, i on svoje grijehe mora priznati pred drugim svećenikom-ispovjednikom. Nema popusta, nema povlastica! Ni Papa nije izuzet; vidjesmo papu Franju kako javno pristupa ispovijedi, ne srami se.

Suočiti se s krivnjom treba i na „svjetovnim“ područjima. U našem hrvatskom narodu ne prestaju svađe oko Jasenovca i Bleiburga, partizana i ustaša. Krivi su uvijek oni drugi! Mi nismo! Sve se to zbog ideologije sve više politizira. Neki nikako da se udare u prsa i kažu: „I mi smo zlo činili“, nego zlo „svoje strane“ umanjuju, brane, čak prebacuju krivnju na žrtve. Eno, Srbi(ja) i nakon međunarodnih presuda ne prizna(ju) genocid u Srebrenici jer valjda genocidni mogu biti samo Hrvati. Sljedbenicima komunističke diktature Tito je i danas nedodirljiv; u njega krivnje nema. A spada u vrh top-ljestvice svjetskih zločinaca.

Preobrazbu donosi samo iskreno suočenje s vlastitom krivnjom. Suočenje i kajanje. Bez toga nema katarze, nema očišćenja. Petar je položio ispit. Kad ćemo mi?

Izvor: http://nedjelja.ba/

PODIJELI