Kada današnjem čovjeku spomenemo riječ strpljenje, strpljivost, on će odmah pomisliti na „strpljivo prihvatiti svoju sudbinu, život“ bez otpora. Zašto?
Sredina u kojoj živimo, dodijeljena nam je, rađamo se u njoj i postojimo.
Pred našim očima se odvijaju povijesni događaji i mi ih ne možemo promijeniti .
Osobno snosimo posljedice svega što se oko nas događa jer smo dio te stvarnosti.
Mi se možemo braniti, nešto po svojoj volji promijeniti ali u biti mi
moramo prihvatiti sve što nam je dano, shvatiti i ući u tu stvarnost i
živjeti. To je strpljivost.
Onaj koji je ne prihvaća u neprestanom je sukobu s vlastitim životom, svojim nezadovoljstvom negativno utječe na druge i onemogućuje bilo kakvo zajedništvo.
Strpljivost nije neki ukras duše. Ona nije vrlina koju bi trebalo pokazivati samo u nekim teškim situacijama, ne „ona je temeljni životni stav, tako važan da biti dobar, pravedan i vjeran“ znači biti strpljiv.
Strpljivost je krepost jakih! Ona zahtijeva slobodu, razum i zrelost.
Nestrpljivi je čovjek slabić, on je žrtva svoje impulzivnosti koja ga sprječava da shvati i prihvati druge.
( npr.otac ili majka koji svaki čas viču na svoju djecu, i kada treba i kada ne treba, pokazuju svoju nemoć u odnosu na njih, a često i odgojnu nesposobnost.) Ako se istina ili vrline ne mogu ostvariti snagom ljubavi i strpljenja, sigurno se neće moći ni silom ostvariti .
Zato je strpljivost snaga koja djeluje kroz vrijeme, nije nikako popustljiva, nego je sposobna prihvatiti neuspjehe i djelomične uspjehe, slabosti i nevolje ali gledajući pred sobom uspjeh, zrelost, puninu koja se može postići samo promjenom sebe samih ,a onda svojim iskustvom biti drugima putokaz u duhovno zdravlje i dobrotu. To je strpljivost i ustrajnost!
Branka Patafta prof.pedagogije
U Zagrebu, 31.10.2017
