“Vjerujem da je poniznost prva kušnja pravog velikog čovjeka.” – John Ruskin
Poniznost je: govoriti što manje o sebi,
Ne miješati se u tuđe poslove,
Paziti da ne budemo znatiželjni,
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,
Prelaziti preko tuđih pogrešaka,
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,
Birati uvijek ono što je teže.” (kako bi drugima bilo lakše)
Majka Tereza
Mislim da prvo treba definirati što znaći biti ponizan , kako bismo mogli vidjeti vlastito stanje a zatim vidjeti kako to možemo postići.
Poniznost je vrlina. Kao i sve druge vrline i ona nam je urođena, stoga je ne trebamo naučiti, nego samo osvijestiti i izražavati iako je danas poniznost tretirana kao mana. Vjerojatno zato što živimo u svijetu u kojem je važna pobjeda i biti bolji od drugih. U takvom okruženju poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost su gledane kao teške slabosti, a ponizne osobe često krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”i kojima zapravo treba psihološka pomoć . Stoga smo navikli sebe uzdizati i ni pred kime se poniziti. Mnogi boluju od toga da sebe uzvisuju time što će druge poniziti.
Vrlo je važno razlikovati između poniznosti i poniženja tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrijednosti.
Mnogi ne vjeruju da je poniznost vrlina i čak misle da je mana ili slabost, stoga ćemo se prvo pozabaviti argumentima koji dokazuju da je poniznost itekako vrlina. Takvi poistovjećuju poniznost sa nesigurnošću, nedostatkom samopouzdanja i snage, dodvoravanjem, puzanjem i drugim slabostima, a na ponizne gledaju kao na slabiće. Smatraju da na poniznost pozivaju oni koji žele manipulirati drugima, kao što su Crkva i vlast.
Koje su to prepreke da budemo ponizni: oholost, arogancija, ego, taština, strah, neznanje, predrasude i druge. Da je poniznost vrlina ukazuje i to da nedostatak poniznosti uzrokuje mane kao što su oholost, arogancija, bahatost, egoizam, taština, hvalisavost i slično.Važno je znati prema kome trebamo biti ponizni – prije svega prema Bogu. Poniznost je naša kvaliteta koja ne bi smjela ovisiti o drugima, stoga poniznost trebamo imlementirati u sve odnose neovisno o okolnostima .
Poniznost je “kad te netko udari po jednom obrazu, ponudi mu i drugi”. To ne znači da se trebamo dati da nas drugi tuku, iskorištavaju, ugnjetavaju i slično, kako to mnogi krivo, doslovno interpretiraju, već da ne budemo kao oni koji nas vrijeđaju nego drugačiji, da učinimo suprotno od onoga što takvi od nas očekuju te ih tako izbacimo iz takta i posramimo kako bi prestali. “Okrenuti i drugi obraz” nikako ne znači dati se ponižavati, već skroz suprotno – biti dovoljno jak i stoički podnijeti udarac i pokazati negativcima da njihovi “udarci” ne postižu ništa, da ih se ne bojimo, da smo bolji od njih jer ne činimo isto što i oni, iste nepodopštine. Poniznost je istinska svijest o samom sebi, tako da je ponizna osoba u stanju bez problema podnijeti i poniženje i prezir, jer zna točno tko je i što je, svoju vrijednost, pa ih tuđa mišljenja ne mogu “poljuljati”. Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima i s višom silom, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili na tome koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je grešnik i da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć.
Kao i u svemu, tako i u poniznosti kao i u ponosu, treba imati mjeru, održati ravnotežu između te dve krajnosti, jer inače samo jedna krajnost će nas kad-tad dovesti do “pada”, kao i hodač na žici koji naginje samo na jednu stranu. Za održanje ravnoteže u životu i blagostanja trebamo kultivirati poniznost jednako tako kao i ponos. Kao što kultiviranje ponosa bez poniznosti vodi u oholost, aroganciju i egocentričnost, tako i kultiviranje poniznosti bez ponosa vodi u samosažaljenje, umišljenu požrtvovnost, inferiornost pa čak i u osjećaj bezvrijednosti i samoprijezir.
Iva Matijašević
