Jednom prilikom u emisiji TV BUJICA na Z1 gostovao poznati hrvatski fizičar i znanstvenik svjetskoga glasa prof. dr. sc. Davor Pavuna. Malo tko zna kod nas u Hrvatskoj da je prof. Pavuna predavao na fakultetima širom svijeta ali je bio savjetnik bivšem američkom predsjedniku Obami i drugim državicima. Ono što je interesantno a to je da on javno govori o svojoj vjeri i posebno me dojmilo to što je rekao da se on zajedno s svojim kolegama znanstvenicima prije posla moli u laboratoriju gdje radi. Također je objasnio da je vjera u Boga i molitva na poslu u drugim državama posebno u razvijenijima poput SAD-a sasvim normalna stvar ali i da nap. Američki predsjednici okupljaju suradnike na molitveni doručak. Uglavnom molitva je u razvijenijim zemljama sasvim normalna stvar dok kod nas u Hrvatskoj moliti na javnom mjestu nap. u kancelariji na poslu nije normalno niti preporučljivo pa čak postoje i firme gdje bi automatski radnici dobili otkaz kada bi se počeli moliti prije posla.
Što vi mislite o molitvi na poslu tj. radnom mjestu?
Poštovani!
Hvala Vam na Vašem komentaru i pitanju koje ste postavili i smatram ga vrijednim prokomentirati.
Molitva je izuzetno važan element kršćanskog života. Svakako da molitva ima svoje mjesto na svim društvenim i osobnim nivoima. U Americi koja se smatra kršćanskom zemljom događa se da neka ugledna poduzeća pozivaju radnike na molitvu. Čitao sam također da poznati neuro kirurg Ben Carson prije svake operacije sa svojim timom ima molitveni sastanak koji traje između 10-15 minuta. Sve nam se to može činiti lijepim i ohrabrujućim.
Međutim, ocjenjivati dali je to uredu ili ne, nije baš uputno. U Isusovo vrijeme ljudi, posebno farizeji su molili na javnim mjestima. Molitve su im bile duge i svatko onaj tko bi ih gledao stjecao je dojam velike pobožnosti molitelja. Jedino Isus koji je čitao njihove pobude srca, znao je da su to licemjerne radnje koje nemaju za cilj proslavljanje Boga, već proslavljanje sebe. Pod utjecajem takvog stanja Isus je ostavio prekrasan naputak kako moliti: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Mat. 5.6. Nakon toga Isus daje još neke smjernice u molitvi i onda nam ostavlja najljepšu uzor-molitvu Očenaš. Za Isusa nije toliko važno mjesto gdje molimo, nije mu bitno jeli to javno, već mu je bitan odnos koji imamo s Bogom.
Za Isusa nije molitva neki automat koji ispunjava želje. Za Isusa molitva je razgovor s Nebeskim Ocem. To je nešto posebno, nešto intimno i povjerljivo. Naravno, nema Isus ništa protiv javnih molitava, pa i sam ih je prakticirao. Ono što On stavlja ispred svega je naš odnos s Njime.
Netko je molitvu definirao kao „Disanje duše.“ Ako je molitva disanje duše, tada bi ona trebala biti trajna. To je situacija kada smo dozvolili Kristu da Svojim Duhom boravi u nama. Tada molitva ima svoje mjesto u svakom trenutku. Što se tiče molitava na radnom mjestu, u predsjedničkoj palači i sl, one imaju svoje mjesto ukoliko su iskrene i ukoliko je to odraz istinskog predanja Bogu i želje da se vrši Njegova volja. Mene u tome muči jedino pitanje a to je da su mnoge odluke u Bijeloj kući donesene poslije molitvenih doručaka kao npr. rat u Iraku, Afganistanu i sl. Koliko poznajem Boga, ne mogu baš biti siguran da su te odluke donesene kao rezultat iskrenog istraživanja Božje volje i ustrajne molitve.
Svakako cijenim postupke pojedinih poduzeća koja imaju molitve na radnom mjestu, ali ukoliko su to iskrene molitve bez bilo kakvog nametanja, i ukoliko one imaju za cilj da nas Bog vodi da provedemo Njegovu volju. Ukoliko to nije slučaj, tada su takve molitve identične onima koje je Isus osudio kod farizeja. Upravo zbog toga ne smatram one koji mole u poduzećima više pobožnim od onih koji ne mole, jer to zasigurno nije pokazatelj iskrene vjernosti Bogu. Našu vjernost Bogu jedino Bog prepoznaje.
Neka Vas dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
