Sjećam se 
kako je u djetinjstvu
sve bilo znak čarolije:
iznenadna kiša,
list u obliku srca,
neobičan krik ptice,
pseći okot,
dugotrajna vožnja automobilom,
novi šumski putevi,
kapljice rose na cvijeću.
Kada odrastemo
sve to postane smetnja:
kiša nam namoči cipele,
list pometemo,
ptica kriješti,
dugotrajna vožnja je gubitak vremena,
novi šumski putevi su mogućnost da se izgubimo,
a kapljice rose na cvijeću nam smoče dlanove.
Sve što čovjek kada odraste
treba učiti o svijetu i životu,
već je jednom posjedovao
kao najčistije znanje:
u shvaćanju svijeta kao čuda.
Zar je to cijena odrastanja?
Sve čisto, prirodno i nevino u nama
zamijeniti za umjetno, usiljeno i grešno?
Govorio je Učitelj:
“Zaista, kažem vam,
ako se ne obratite i ne postanete kao djeca,
nećete ući u kraljevstvo nebesko.”
Naučimo se ponovno postati djeca,
jer djeca na najbolji način
zaključuju od stvorenja na Stvoritelja.
Laura Špilek
