ŠIME CVITANOVIĆ – KATOLIK ŽRTVA KOMUNISTIČKOGA REŽIMA Liječnik, književnik, mučenik

72
Autor: Vjenceslav Janjić

Među katoličkim kulturnim i javnim radnicima prve polovice prošloga stoljeća na osobit se način ističe ime Šimuna (Simeona) Cvitanovića.

Glasovit liječnik, bio je ujedno vrstan književnik, ostavivši, uz ostalo, vrijedne memoarske zapise iz vremena stvaranja organiziranoga katoličkoga pokreta među Hrvatima.

Rođen je 19. ožujka 1891. u Sumartinu na Braču, gdje je pohodio pučku školu. Godine 1904. nastavio je školovanje u Sinju u Franjevačkoj gimnaziji, a osmi razred upisao je i maturirao na Hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Tih godina bio je aktivan u »Hrvatskoj vojsci« učenika sinjske gimnazije i u Kongregaciji franjevačkih sjemeništaraca. Nakon toga upisao je studij medicine u Innsbrucku, gdje je djelovao u Hrvatskom katoličkom akademskom društvu »Kačić«. Godine 1914. mobiliziran je, a demobiliziran u ožujku 1918. u činu stožernoga poručnika te je nastavio studij. Došavši u Zagreb, radio je u Bolnici Sestara milosrdnica, specijaliziravši kirurgiju. Godine 1920. postao je član Hrvatskoga katoličkoga seniorata. Bio je član »Hiljadara« za utemeljenje katoličkoga dnevnika. Godine 1922. bio je upućen u Glinu za upravitelja županijske bolnice, koju je modernizirao, a 1930. povučen je u Petrinju za šefa kirurgije i ravnatelja bolnice. Nakon uspostave Banovine Hrvatske vraćen je u Glinu, s nalogom za rad i u banovinskoj bolnici u Gospiću. Godine 1940. bio je uhićen i interniran u Pakrac te je radio u tamošnjoj bolnici. Potkraj 1940. zatvoren je u Lepoglavi, a 28. veljače 1941. premješten je s drugim hrvatskim nacionalistima u logor Krušćicu kraj Viteza. U Zagreb se vratio 30. travnja 1941. i bio je postavljen za ravnajućega liječnika u Zakladnoj bolnici. Čini se da je 1941. neko vrijeme bio ravnatelj bolnice u Vinkovcima. Godine 1942. bio je imenovan članom Hrvatskoga državnoga sabora. Nakon što je iste godine otvorena Zakladna bolnica »Rebro«, u njoj je obnašao dužnost ravnatelja. Smijenjen je krajem 1944. i bio je postavljen za šefa Vojne bolnice u Krajiškoj ulici. Uoči Božića 1944. bio je mobiliziran u činu dopukovnika i imenovan šefom Pozadinskoga stožera Ustaške obrane. U povlačenju u svibnju 1945. godine bio je imenovan zapovjednikom bolničkoga vlaka s ranjenicima iz bolnice u Krajiškoj, koji je došao do Maribora, gdje je zajedno s njima zarobljen. Navodno su partizani tražili od njega da liječi njihove bolesnike, a napusti one koje je pratio, što je odbio kazavši da bi to bilo protivno liječničkoj etici, ali da je spreman liječiti sve. Uhićen je i vraćen u Zagreb u srpnju 1945. u zatvor Ozne na današnjem Trgu žrtava fašizma. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je na smrt. Molba za pomilovanje odbijena je 7. studenoga, pa je 11. studenoga 1945. strijeljan. Za grob mu se ne zna.

Literarno je djelovao od gimnazijskih dana, prvo u Literarnom društvu franjevačkoga sjemeništa u Sinju, gdje je čitao svoje crtice i pjesme i objavljivao u njihovu glasilu. Pjesme i humoreske objavljivao je u »Kalendaru Srca Isusova i Marijina«, »Luči«, »Glasniku Srca Isusova«, »Glasniku Presvetog Srca Isusova«, »Obitelji«, »Mladom Hrvatu«. Stručne članke pisao je u »Liječnikom vjesniku«, a popularne članke o liječništvu i zdravlju u »Danici«, »Seljačkom kalendaru«, »Srpskom kolu« i »Zadrugaru – koledaru hrvatskih seljačkih zadruga«. U »Hrvatskom narodu« objavio je dio neobjavljene knjige »Život nam je bio gorak – poglavlje iz dana našeg Uzkrsa«, a u »Hrvatskoj straži« i »Hrvatskoj prosvjeti« pod pseudonimom Šime Lukin objavio je crtice iz života sa svoga »škoja« i izvrsne memoarske zapise iz Prvoga svjetskoga rata. Među njima je i članak »Borac s bijelih planina«, objavljen u »Hrvatskoj prosvjeti« 1938., o desetoj obljetnici smrti Ivana Merza, s kojim je neko vrijeme bio u Alpama na talijanskoj fronti.

Nekoliko rečenica oslikat će Cvitanovića kao izvrsna novelista: »Strogo je vojnički pozdravio u odori bosanskog vojnika s fesom na glavi, a vunenim šalom oko vrata: – Herr Leutnant, Kadett-Aspirant Hans Merz stellt sich gehorsamst zum Befehl vor! – Jedva sam ga pogledao kad sam mu čuo ime i prezime, a u sebi sam promrmljao: opet mi je jedan od njihovih poslan, da mi samo smeta i da me ždere! (…) Pročitao sam spis kojim se dodjeljuje mome vodu taj mršavi kadet Hans Merz, a u spisu je stajalo da je izvanredan skijaš… (…) – Dakle Vi ste svršili u Banjoj Luci… A poznajete li g. profesora Marakovića? – Bio je moj profesor već od petog razreda gimnazije! – A da li ste s njim dolazili u uži doticaj? – Jest – iz organizacije! – iskreno je odgovorio. Ta me iskrenost frapirala – smjesta sam promijenio mišljenje i ton govora. – Vi ste, dakle, organizirani hrvatski katolički đak? – Jest, gospodine poručniče! Digao sam se, okrenuo se prema njemu, te mu pružio ruku. – Dakle pripadamo istoj organizaciji – odsada smo izvan službe drugovi, a da budemo jedan drugome još bliži, ja, iako sam stariji, reći ću vam: ti – molim Te, izvan službe me tako tituliraj kao druga, tako je običaj u našim organizacijama. – Mladi se kadet kao preobrazio; djetinjski se veselio. Skoro nije znao kako će sa mnom početi razgovarati – možda je prenaglo vidio u praksi snagu tadanje organizacije hrvatskog katoličkog narodnog đaštva.«

Zastupljen je u knjizi »Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrije Demetra do danas«. Njegovim imenom nazvana je ulica u rodnom mu Sumartinu.

Autor: Glas Koncila

PODIJELI