Libanonac, vlč. Edward Chalouhi, u Međugorje je prvi put došao prije šest godina, i to ne kao hodočasnik, nego na godišnji odmor. No već u Međugorju za nj se sve promijenilo, bilo mu je teško napustiti mjesto Kraljice Mira.Molim Vas, predstavite se našim čitateljima.Ja sam Edward Chalouhi, svećenik iz Libanona. Rođen sam 19. svibnja 1962., a za svećenika sam zaređen 8. travnja 1989. godine. Živim u Darabechtaru, El Koura, na sjeveru Libanona.Recite nešto o svom svećeničkom pozivu, kako ste se odlučili postati svećenik?
Iskreno rečeno, ni sam ne znam kako jeodluka za taj poziv sazrijevala. Uvijek mi se sviđalo biti u crkvi, sa svećenicima. Bio sam ministrant, u obitelji smo redovito molili…Jedino vam mogu reći to, da nijedan svećenik ne može opisati svoje osjećaje kako dolazi do odluke postati svećenikom. Bio je to duboki osjećaj u srcu koji me vukao prema konačnoj odluci.Kolika je Vaša župa?
Župa nije velika, ima svega sto pet obitelji,kao zajednica smo veoma bliski i dobro se međusobno poznajemo. Kao maronitski svećenik, oženjen sam i imam troje djece, kćer i dva sina. Premda je župa malena po broju članova, imam dosta obveza koje treba ispuniti. Uz svoje svećeničke obveze, također radim i pomažem u rehabilitacijskom centru. Bez obzira na to radim li u rehabilitacijskom centru ili ispunjavam svoje svećeničke obveze, moja obitelj u meni uvijek vidi svećenika. Imam jako skladnu obitelj, a moja žena i djeca svake nedjelje idu sa mnom slaviti svetu Misu. Svaki dan zajedno molimo krunicu.Kao svećenik djelovali ste i izvan Libanona?
Putovao sam u Francusku sa skupinom mladih iz Libanona, bili smo i kod pape Ivana Pavla II. K tomu, imam jednu zajednicu mladih s kojom radim od 2004. godine. Također, godinu dana radio sam u Australiji, u kojoj živi mnogo Libanonaca.Kad ste prvi put došli u Međugorje?
Prvi put došao sam 2002. godine, ali sam za ukazanja u Međugorju čuo mnogo ranije, još dok sam u Libanonu predavao u školama kao vjeroučitelj. Iskreno, nisam razmišljao o hodočašću u to daleko mjesto, premda sam čuo dosta potresnih svjedočanstava od onih koji su i po više puta hodočastili Kraljici Mira. Jedan me je svećenik upitao želim li s njim i sa skupinom otići u Međugorje, i hoće li me upisati na listu hodočasnika. Odgovorio sam da ću poći, ali bez ikakvih obveza,
dakle na običan godišnji odmor. I otišao sam. Kad sam stigao u Međugorje, sve se promijenilo, a svećenik koji me je upisao na taj popis – ne ćete vjerovati, ni do dan-danas još nije bio u Međugorju.Koji je bio Vaš prvi dojam o Međugorju?
Kako i zašto, ne znam, ali sve se u meni promijenilo, čak i moji osjećaji. Znam da sam jako sretan što sam svećenik jer sam
osjetio da me Crkva i Gospa trebaju, da me vole i da se mole za mene.O čemu ste pričali svojoj obitelji, prijateljima i svećenicima nakon povratka iz Međugorja?
Prvo što sam rekao bilo je, jako sam sretan. U Međugorju sam našao svoj mir i svoju sreću. Kad sam, taj prvi put, odlazio iz Međugorja, bio sam jako tužan i nije mi se dalo otići. Jednostavno, Međugorje me osvojilo i snažno privuklo, a u nj sam bio došao tek na godišnji odmor!Što mislite o Gospinim porukama?
Gospa nas uči da volimo Isusa i Crkvu. Ako pročitate bilo koju Gospinu poruku, u njoj ćete naći Bibliju i Crkvu. Gospa, Isusova majka, ne čini ništa drugo osim što nas želi voditi k svome Sinu. To je srž svake Gospine poruke koju nam daje preko međugorskih vidjelaca.Vidite li neke promjene na ljudima iz Libanona koji dolaze u Međugorje?
Da, sigurno. Poznajem toliko ljudi u Libanonu koji nisu znali ni put u crkvu, a iz Međugorja su se vraćali s krunicom u ruci.Zašto?
Ne znam, pitajte Gospu.Nakon svoga prvog hodočašća počeli ste dovoditi hodočasničke skupine?
Da. Mnogi vjernici dolaze i po nekoliko puta. Gospina poruka, jednostavno, preobražava ljude, to svakodnevno mogu osjetiti
ne samo u svojoj župi, nego diljem Libanona. U našoj domovini znamo i te kako vrijednost mira, a Gospa nas stalno poziva na mir. Često sam u prilici čuti molbe da se molim za libanonske vjernike, ali i upite kada ponovno idemo u Međugorje. Ne zaboravite da je Libanon Gospina zemlja, i kao takvi veoma smo bliski MeđugorjuSusrećete li se sa svećenicima koji dolaze u Međugorje, pričate li s njima o Međugorju?
Da, često, i vidim jednu jako zanimljivu stvar a to je da ti svećenici zbog Međugorja i zbog Gospe u Međugorju vole i poštuju sami sebe kao svećenike. Svećenik vidi da je veoma bitan za sebe, za druge ljude i Crkvu. I ja vidim da ih Gospa voli i da se moli za njih.Doći ćete opet?
Da, sigurno, želim doći i sa svojom obitelji. Dolazim svake godine, ali tih nekoliko dana nije dostatno. Volio bih ostati ovdje
mjesec, dva ili tri, ne znam, i da mogu ostao bih. Ovdje doista u dubini svoga srca osjećam mir.Znate li nekoga tko se protivi Međugorju?
Ima i takvih. No mi još uvijek ne znamo kakva će biti konačna odluka Crkve o Međugorju. Ako želim čekati i saznati pravi odgovor, zašto onda ne bih čekao i molio. Zašto bih trebao imati negativan stav ako mogu biti pozitivan, moliti i doći u Međugorje, vidjeti i osjetiti. Tako možda mogu pomoći Crkvi.Je li teško biti svećenik u Libanonu?
Za mene nije. Kad pričam ljudima o sebi, uvijek im kažem da volim sam sebe kao svećenika, isto kao što muž voli svoju ženu.Imate li problema što dolazite u Međugorje?
Ima li Crkva u Libanonu problema
u vezi s Međugorjem?
Ne, jer mnogi biskupi i drugi crkveni dostojanstvenici dolaze Kraljici Mira. Uvijek kad želim hodočastiti u Međugorje tražim
dopuštenje svoga biskupa. S time nikad nisam imao poteškoća, dapače. Naravno da svi očekujemo konačnu odluku Crkve i po toj odluci ćemo se vladati.I još nešto, za kraj?
Uvijek govorim da sam jako sretan što sam u Međugorju, ali u svom srcu imam neka pitanja. Prije svega, volio bih da je manje buke iz restorana i kafića, jer ljudi žele u tišini i sabranosti moliti u crkvi ili oko nje, na Podbrdu i Križevcu. Svjestan sam da Međugorje kao mjesto mora rasti, ali treba zadržati svoj mir i tišinu koju mnogi pamte i rado o tome govore. Čuvajući mir, pokazujemo da poštujemo Gospine poruke, poštujemo Gospu, koja treba biti stalno u svakoj obitelji. Možda previše očekujem, ali bi bilo lijepo da u vrijeme Gospina ukazanja, u 18.40, budu zatvorene sve suvenirnice i svi restorani i da sabrano molimo. Pa to je veličanstven trenutak, u kojemu Nebo silazi na zemlju, dolazi nam naša Majka, Kraljica
Mira, koja nas toliko voli, što pokazuje kroz dvadeset devet godina, iz dana u dan. Župljani župe sv. Jakova, vjernici ovoga
mjesta, prvi su svjedoci Gospinih ukazanja i prvi su pozvani živjeti njezine poruke. Molim vas, nemojte izdati Gospu, sačuvajte
mir koji ste znali prenijeti tolikim hodočasnicima. Mi svi učimo od vas i nadam se da ćete ostati trajni svjedoci mira. Zahvaljujem vam i nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti!
Preuzeto: Glasnik mira
