Samoblud

8324

Datum: 02.06.2016.

 

Pitanje:

Poštovani pater Mate!

Imam jedan veliki problem a to je odlazak na pornografske stranice na internetu i često upadanje u grijeh samozadovoljavanja. Prvo pitanje je kako se osloboditi od duha samozadovoljavanja? Drugo kada počinim taj grijeh imam li pravo u stanju tog grijeha ići na pričest? Svećenici su podijeljeni pa mi kažu da mogu ići na pričest a za druge taj grijeh je smrtni i kada ga počinim nalazim se na samom dnu pakla. Što je tu ispravno a što nije?

 

Odgovor:

Pojam

Naziv masturbacija potječe od rimskog pjesnika Marcijala iz I. stoljeća, a izveden je od latinskog izraza “manu stuprare” – rukom se zadovoljavati. U 18. stoljeću uvriježio se naziv “onanija” (usp. Post 38,9). Stvorio ga je londonski liječnik Bekker koji je napisao prvo novovjeko znanstveno djelo o masturbaciji. U teološkoj literaturi pod tim izrazom razumijevaju se seksualni kontraceptivni snošaji. Često se govori o masturbaciji ili dieromaniji, jer se spolni organi podražuju ponajčešće rukom. Poljski liječnik Kurkiewiez uporabio je izraz “ipsacija”, jer je kod samobluda bitna seksualna usamljenost. Imajući sve ovo u vidu, masturbacija se smatrala povredom strukturalnih zakona ljudske naravi. To bi izgledalo kao rušilački akt protiv Božjeg određenja.

Pod pojmom masturbacija podrazumijeva se svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. Katekizam Katoličke Crkve nas poučava: „Spolni užitak je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od rađanja i sjedinjenja“ (KKC 2351). „Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su smatrali činom, koji je u sebi teško neuredan. Svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja, bitno se protivi njenoj svrsi. Spolni se užitak tu traži izvan spolnog odnosa, što ga traži moralni poredak i po kojemu se u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja ljudskog rađanja (KKC 2352).

 

Moralna gledišta

Različita su tumačenja moralista o ovom problemu. Sigurno je i to da i vrijeme ima svoj utjecaj. Mnoge moralne knjige u 19. stoljeću navode da je masturbacija uvijek objektivno teška materija kod ispovijedi. Kasnije se opet smatralo da subjektivno gledano to ne mora biti težak grijeh. Današnja tumačenja moralista uzimaju u obzir čitavu strukturu čovjeka, sve znanosti o njemu, antropološko-socijalnu dimenziju. Znanosti o čovjeku znatno su promijenile odnos prema masturbaciji. Masturbacija se povezivala s otkrivanjem samoga sebe. To se posebno vidi u vremenu puberteta.

Spomenut ću jednu antropološko-biološku datost, kojim se seksualni nagon ne prenosi isprva na drugi spol. Ako se pojačava, a da ne naiđe na svoju normalnu orijentaciju, traži da se zadovolji samim sobom i izaziva onaniju odnosno samoblud. Ovaj oblik autoerotizma je česta pojava u pubertetu. Nekad su ovakvo seksualno zastranjenje smatrali baukom i pripisivali mu kao posljedicu sve vrste nervnih poremećaja. Danas većina moralista a i liječnika ne smatra ovu pojavu, tako ozbiljnom i možda je reakcija na ranija shvaćanja dovela do druge krajnosti.

Onanija jest i ostaje loša navika. Ona umara adolescenta, kod osjetljivih osoba izaziva bojažljivost, osjećaj stida i krivice. Obično ovo “zlo” nije suviše ozbiljno ako ga se suzbija zdravim životom, aktivnošću, izbjegavanjem dokolice i samoće. Moglo bi se reći da je podrijetlo samobluda u slaboj čovjekovoj volji. Toj slaboj volji dolazi kao potencirani izvor samobluda zao primjer izvana, zavođenje, razni izvanjski nadražaji, kao seksualne predodžbe, knjige, slike.

Ne može se poreći da samoblud ne uzrokuje neke negativne učinke na čovječju osobnost. Svaka zla navika koči čovječju sklonost na dobro. Lišava čovjeka ljepote, skladnosti i doživljaja. S druge strane u čovjeku postoji prokreativna snaga neovisno o njemu, te je prima na dar kada prima dar života. Očituje mu se u fiziološkoj i psihičkoj privlačnosti između muškarca i žene. Radi se o vrijednosti koja nadmašuje čovjeka (transcendencija), a ipak je u njemu (imanencija). Kao što čovjeku nije dopušteno raspolagati sa životom protiv zakona samoodržanja, tako mu nije dopušteno ni zlouporabljivati fenomen prokreativne ljubavi ni biološke snage te ljubavi.

Spolni nagon je usmjeren prema čuvanju i umnožavanju ljudskoga roda. Zlouporaba toga nagona vrijeđa usmjerenost prirode. Priroda ima svoj tok kretanja (razvoja). Svako skretanje njezinog hoda ima velike negativne posljedice. Samoblud je jedna vrsta protiv prirode. U njemu osoba popušta osobnom seksualnom nagonu (umjesto da vlada nad njim), dovodeći ga na prvo mjesto ili ga postavlja sebi za cilj. On čini zbrku umjesto da spolni nagon služi čitavom čovječanstvu, dok u masturbaciji taj nagon služi samo pojedincu.

 

Prirodna gledišta

Samozadovoljavanje je ponekad i posljedica neke fiziološke podređenosti. Netko se podvrgava masturbaciji jer u tome nalazi nadoknadu za mnogobrojne uskrate npr. jer ga preziru, podcjenjuju, nepravilno odgajaju, ne shvaćaju neku vrstu. Ima slučajeva da je samozadovoljavanje posljedica osamljenosti u kojoj se traži samog sebe ne znajući da se time još više otuđuje. Zadovoljenje seksualnog nagona kao takvog, nije u stanju izliječiti neurozu koja je bolest životnog stila. Sve seksualne izražajne forme pa tako i masturbacija ovise od osobnosti i životnog stila. Pravo jezgro seksualnog nenormalnog ponašanja, jest kompleks manje vrijednosti. Čovjek koji od njega pati stalno se osvrće za najkraćim izlazom. Ponekad smatra da je najpovoljnije rješenje odbaciti od sebe široka područja života i predati se pretjeranom, raspusnom seksualnom životu.

Današnja moralka naučava da samoblud spada u grijehe koji imaju manje grješnosti, ali mu se ne može zanijekati karakteristika grješnosti. On se protivi Božjem zakonu što je prekoračenje Božje volje, otpor Njegovoj zamisli i rušenje prirodnosti. Neki smatraju samoblud kao nedužnu seksualnu radnju, kojom se dolazi do zadovoljenja i orgazma bez partnera. Ona je potrebna kao sredstvo psihofizioloških čvorova i komleksa.

Postavlja se pitanje odgovornosti pred sudištem savjesti ili pred sudištem moralnog Zakonodavca. Čut ćemo da se ovo spolno zastranjenje opravdava fenomenom nužnosti pa odatle izlazi i njegova učestalost. Kaže se: “Pa to je normalno, po prirodi je tako, što ja mogu tu kad je to tako.” Takvim stavom osobe se znaju pomiriti s takvim stanjem, što nije ponajbolje rješenje problema.

 

Naputak

Kod samozadovoljavanja se okrećemo i vrtimo oko nas samih, dok je ljubav kroz darivanje usmjerena na drugu osobu. Tijekom nastojanja oko oslobađanja od toga, potrebno je otkloniti sve ono što nas gura u taj ponor. Treba ustrajati odlaziti na ispovijed i primanje ostalih sakramenata, makar neprestano iznova padali u ovaj grijeh. U svakom slučaju nakon pada u ovaj grijeh a prije pričesti, trebali bi pristupiti sakramentu pomirenja s Bogom. Stalnog padanja u ovaj grijeh oslobodit ćemo se neprestanim vraćanjem Bogu i samom sebi u čemu se ne smijemo umoriti, niti trebamo obeshrabriti.

Potrebno je imati strpljivosti sa samim sobom i slabošću stalnoga posrtanja u ono što ne želimo. Ponajprije se trebamo čuvati besposličarenja i dokolice, što u mnogomu zna biti povod za okretanje samom sebi. Upravo prema narodnoj izreci: „Ako ne zaposlimo sami sebe, vrag će nas zaposliti!“

Starija teologija stavljala je samozadovoljavanje kao tešku povredu odnosa s Bogom. Novija teologija ima razumijevanja prema takvim ljudima uzimajući u obzir dob, tjelesni rast i duševno-mentalno sazrijevanje. Kao i kod promatranja svakog grijeha i onoga koji ga čini treba osuđivati sami grijeh i čin kao takav, ali istodobno imati razumijevanja i samilosti prema čovjeku i njegovu dostojanstvu. Uz moralne kriterije, zapovijedi i zakone u obzir svakako treba uzeti i pastoralnu razboritost. Bog je pravedni Sudac, ali istodobno i milosrdni Otac. Znajući to ipak ne smijemo zloupotrebljavati Njegovo milosrđe i praštanje.

Trebamo i sa svoje strane sve učiniti kako bi se oslobodili okretanja oko samih sebe kao na ringišpilu, a okrenuli darovanoj ljubavi usmjerenoj prema drugoj osobi i zajednici u kojoj živimo. U tim našim nastojanjima utecimo se Božjem milosrđu uz snagu vlastite volje.

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI