U svim religijama i kulturama postoje obredi „inicijacije“, dakle obredi početka kojima se kultno slavi stupanje u zajednicu ili ulazak u životnu dob, ali i dobivanje određene uloge. Inicijacija u kršćanstvo bila je pri krštenju odraslih u ranom kršćanstvu razdijeljena na tri dijela: najprije krštenje uranjanjem, potom poslanje Duha polaganjem ruku i pomazanjem te, na koncu, pristup u zajedništvo gozbe s kruhom i vinom. Taj višestruki sakralni čin intenziviran je vremenskim i liturgijskim okvirom: slavi se u noći svetkovine Uskrsa. I barem jednogodišnja priprava u katekumenatu također je povećavala važnost inicijative.

Brzo širenje kršćanstva i pojava krštavanja djece dokrajčili su ulogu te značajne svečanosti: rastavljena je – tako reći – na njezine sastavne dijelove. I na koncu stoljetnog razvoja Uskrs se slavi u po bijela dana poput obične nedjeljne mise, krsti nepitanu dojenčad koja se ne mogu protiviti, školsku djecu se vodi na pričest koju ona jedva razumiju, a mlade se tjera na potvrdu s kojom se mnogi konačno opraštaju od Crkve. Tako pretjerano formulirano zvuči izvještaj o stanju u mnogim današnjim zajednicama. Ipak, vratiti kotač crkvene povijesti niti je moguće niti poželjno.

Ako se uzmu u obzir najvažnije konfesionalne razlike, dobiva se diferencirana slika: u pravoslavnim i istočnim Crkvama ostaju potvrda i euharistija i dalje – sad u ranoj dječjoj dobi – povezani s krštenjem. A u evangeličkim crkvama veže se konfirmacija svakako uz pripuštanje na večeru Gospodnju u višoj adolescentskoj dobi. Konfirmacija nije poseban sakrament. Samo na katoličkoj strani postoji već opisani trokorak: Krštenje nakon rođenja, prva pričest s otprilike sedam godina i potvrda s nekih četrnaest godina. Treba primijetiti da zapadne crkve shvaćaju potvrdu i konfirmaciju kao slavlje inicijacije za starije adolescente ili mlade odrasle.

Problem današnje potvrde u našem sekulariziranom svijetu je u tome što se događa u trenutku kad se mladi u velikoj mjeri distanciraju od religije i crkve. Zbog toga postoje dvije tendencije izbjegavanja: ako se potvrda podjeljuje što je moguće ranije – s dvanaest ili trinaest godina – uspijeva se dostići još većinu mladih. No, oni često nakon toga odlaze ili se odaljuju iz Crkve. Da bi se izbjegao takav sakralni obred odlaska, predlaže se da se potvrda podjeljuje tek u odrasloj dobi. Time bi se krizmali samo malobrojni, ali zato uvjereni i angažirani kršćani. Na taj način bi nastalo kršćanstvo od dvije tako reći „klase“: aktivni krizmani i pasivni nekrizmani.

I kod evangeličke konfirmacije i kod katoličke potvrde uobičajeno je da se kroz opsežnu pripravu sprema za ulazak u odrasli kršćanski život. Kod potvrde odraslih može se ta priprava odvijati pojedinačno u razgovorima s pastoralnim radnicima. Normalno je da se priprava adolescenata događa u skupinama. Zamišljena je i kao uvođenje u zajedničarski život zajednica. Sasvim drukčije nego kod pojedinačnog krštenja i više nego kod katoličke prve pričesti, potvrda i konfirmacija su usmjereni na kršćanski život u zajednici.

Konfirmacija je kod evangeličkih kršćana povezana s jednim sadržajnim običajem: Onaj koji prima konfirmaciju dobiva svoju vlastitu, za njega izabranu Biblijsku lozinku. Tako može nastati osobna veza s Biblijom, jer svaki kršćanin koji prima konfirmaciju, dobiva sasvim osobno primjerenu biblijsku riječ. U Katoličkoj Crkvi su stoljećima prije svega biskupske vizitacije, u razmaku od više godinu dana, bile prigoda za potvrdu. Tada se moglo dogoditi da zbog tadašnjih običaja i prometnih problema desetljećima ne bude potvrde. Tek s pojavom novih prometnih sredstava omogućeno je za sve redovita potvrda koju biskup ili njegov zastupnik podjeljuje bilo u biskupskom sjedištu bilo u župama. Tako danas uz potvrdu u zajednici ili katedrali postoje i druga moguća mjesta i termini potvrde. I obitelj krizmanika može na dan potvrde  prirediti privatnu ili obiteljsku svečanost. Djelitelj potvrde je biskup  ili svećenik kojeg on ovlasti – većinom na višem položaju ( primjerice opat, prelat ili biskupov vikar). Time se jače naglašava uvezanost u cjelokupnu crkvu.

Danas su Duhovi – biblijski silazak Duha Svetoga kao slika za poslanje Duha u sakramentu – najvažniji datum potvrde. Obredni čin sastoji se od polaganja ruke djelitelja potvrde uz istodobno mazanje krizmom na čelu krizmanika. Na mjesto nekoć jako ismijavane i duhovito komentirane pljuske, danas je stupio poljubac mira. Slično kao i kod krštenja , služba kuma ima drevnu – izvorno s krštenjem zajedničku – tradiciju. Ipak je s višom dobi postala manje potrebna i značajna.  ( izvorna uloga kuma kao jamca i svjedoka, kao delegata čitave zajednice nestala je nakon pojave krštavanja djece i odvajanja krštenja i potvrde).

Pomazanje – koji obilježava veći broj katoličkih sakramenata ( krštenje, potvrdu, ređenje, bolesničko pomazanje) – danas je nažalost postalo simbol kojeg se mora objašnjavati. Zato je pomazanje krizmom u kršćanskim obredima oduvijek imalo veliko značenje: Kršćani su kraljevstvo svećenstvo. Na tome se zasniva opće svećenstvo vjernika. Nakon potvrde morala bi riječ „laik“ zapravo nestati iz crkvenog govora – ili biti revalorizirana u svom izvornom značenju Božjega naroda. Božjem narodu dakako pripadaju i klerici.

Od onoga prvoga koraka u kršćanski život, za koji su roditelji umjesto djeteta preuzeli odgovornost, u potvrdi se daje konačni odgovor s pristankom nekoć još nesvojevoljnoga krštenika. Ako je krštenje bilo znak na početku puta, onda je potvrda ondje gdje se put nastavlja po vlastitoj volji i na vlastitu odgovornost. Redovito potrebni odmor na putu, pauze za počinak i jačanje za daljnji put neprestance će prekidati putovanje: za stolom riječi i za stolom gozbe dobivat će putujući kršćanin snagu i motivaciju.

urednik: Marko Martinović

PODIJELI