Riječ je o radosti

76

Riječ je o radosti

 

Dva su razloga za radost: Isusov i naš. Kad bismo njegov znali, htjeli, mogli prihvatiti, bilo bi naše zvanje najradosnije od svih. Ovako muka i depresija.

Smiju li se svećenici radovati? Kad god se sastanemo prebiremo po uznemirujućim događajima, doživljajima. Na pitanje o zdravlju, Vjeronauku, obiteljskom daru Biskupiji koji nismo kadri podmiriti, luknu, malom posjetu na euharistijska slavlja, neozbiljnosti oko sakramenata pričesti i krizme, navali bujica gorčine, nezadovoljstva, naravno kod nekih. Kod oženjenih je isto.

Sredstva informiranja nas zasipaju lošim vijestima gdje prikazuju ljude koji žale, kukaju, kritiziraju. Psiholozi kažu da se najlakše predati, prepustiti pesimizmu, frustriranosti i bezvoljnosti, očajavati, dati krila raznim strahovima i brigama. U moru pravila jedno kršćansko: “Uvijek ćeš se radovati navečer ako korisno iskoristiš dan” (T. Kempinski). Bilo i bit će razloga za nezadovoljstvo, ali isto tako ima razloga za zadovoljstvo, za one koji se ne predaju tako lako i potrude.

Stres i depresija su ovladali svijetom.

Lakše je nabrojiti razloge za tugu i nezadovoljstvo u našim redovima.

“Lako je svećenicima”, kažu oni kojima je kritika Crkve svagdanja aktivnost. U tolikim filmovima, reklamama ljudi traže radost. Čitava industrija od kafića, zabave, izlazaka, usmjerena je na traženje radosti bar male, ograničene, za jednu noć, na kapaljku.

Uistinu i mi svećenici ponekad uzaludno tražimo razloge za radost. Sve se svodi na “priznanje i uspjeh”, a toga je najmanje. “Uvijek je bolji svećenik iz druge župe.” Mislimo da su rijetke pohvale i od onih koji bi to trebali “vidjeti, a ne vide”. Oni koji su u braku znaju da je radost zbog materijalnih dobara kratka jer su želje nezasitne, novca nedostaje. I mi to znamo. Bilo što da poduzmeš, učiniš, nekima to nije dovoljno dobro.

U svemu nas vjera drži uspravne.

Prema Isusovom naučavanju, radost tražimo na krivom mjestu. Po Isusu ona pripada poniznima. Luka nabraja puno razloga za radost čovjekovu, od najave Isusova dolaska, začeća do rođenja i zbog “imena koja su zapisana na nebesima…” Pavao je pisao Filipljanima iz zatvora bez gorčine iako je bio kritiziran, neshvaćen a Galaćanima “da radost dolazi od Boga”. Nadopunjuje ga apostol Jakov: ”Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje.”

Radost je u Bibliji jedan od darova Duha Svetoga, ona se povećava u izravnom omjeru s našom prisnošću s Kristom. A kad nas grijeh odvaja od tog odnosa, zarobljava i našu radost (Psalam 51, 8.12). Trebali bismo vjerovati da Bog zlo može, uz našu suradnju, okrenuti na dobro, prividni poraz u pobjedu. Kad se Isus opraštao s apostolima, obećao im je radost. „Srce će vam se radovati.“ Kako? Ni mi, poneki svećenici, nismo to dokraja shvatili. Ako je “radost” progon i smrt, oni su je preko svake mjere dobili.
Trebali bi skinuti maske razočaranja i tuge.

Kako izmamiti osmijeh. Bore od smijeha na licu najzdravije su bore. Osmijeh liječi. U Bibliji se to obećava apostolima baš prije Isusove smrti u govoru o muci, porođajnim bolovima, grču, o porodilji koja plače a raduje se rođenom. On je rekao da će ga učenici izgubiti, da će plakati kad zavladaju sile zla, ali poslije nitko im, nakon susreta s njime, neće oduzeti radost.

O kojim učenicima govori? I o nama i o svima koji se tiskaju oko njega u životu.

Kako do radosti unatoč svemu?

Sveti Toma daje odgovor. Radost je plod, a ne sjeme, žrtvovati se, zaboraviti uvredu, iznova započeti, križne ljubavi, o tome je riječ.

Istina, ponekad je teško ljubiti, oprostiti, nekome tko nije zaslužio oprost niti se kaje. “Koliko budala zategne, pametan ne može popustiti”, kaže narodna.

Vidite kojeg li čuda. Kršćanin ne bi smio tražiti radost, on je otkriva i nalazi. Isus nas nije naputio da tražimo sreću i prolazne radosti, već da ga ljubimo, da se uvažavamo, da budemo jedni za druge tu.

Mali test. Jeste li ikada bili sretni zbog tuđe sreće? Niste? Niste ni svjesni što ste izgubili i propustili. Biti radostan, smiren onako unutra u duši jer si nešto lijepo učinio. Isus reče: „… dajem vam svoju radost, mir, kakvu svijet ne može dati!“ Idu li bol i radost skupa? Toliko je bol prisutna u našem životu, a razloga je na pretek, zar ne? Boli je simbol križ koji moramo uzeti iz ljubavi prema raspetome, tako bol dobiva svoj smisao. Ako majka ne prihvati bol rađanja, zar će roditi život? “Radujte se kad vas progone, zamrze, sve zlo slažu protiv vas…” Trpljenje odgaja.

Kad bi se pobunio mramor protiv kiparova dlijeta i čekića nikad ne bi postao umjetničko djelo. Kad patnju već nosiš, nađi joj smisao i bit će ti lakše, ako trpiš za druge, bit će ti radost. Od svih pjesama odabrana je upravo Oda radosti za himnu EU-a. To je svečana pjesma koju je Friedrich Schiller napisao 1785. a završni je stavak Beethovenove Devete simfonije.

“Jao Vama kad vas budu hvalili…”, kaže Isus, a mi bismo htjeli biti veliki i važni, okićeni čašću za vjernost u službi. Kad to izostaje, slijedi depresija, napuštanje zvanja, ogorčenost na one koji su dobili, a nisu, po našem mišljenju, zaslužili, zaboravljajući pri tom da je trpljenje za Radosnu vijest razlog za radost. Isusov put je težak, začudan, a jedino ispravan.

 

ŽELJA

O Bože,
znam što jesam,
a da sam
što nisam,
nažalost,
bio bih
Tvoj odraz
u vremenu,
Tvoje srce u kamenu,
Tvoj plamen
u križnom
znamenu!
Da svetosti
imam više,
a nemam,
bio bih svjetlo.
Da pouzdanja,
da radosti,
da vjere
više imam,
a ponekad nemam,
bio bih
izvor.
Daruj mi to što nisam,
a želim da jesam;
radostan i putokaz
na drugu obalu
Nebom
obasjanu.

 

 

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: vlč. Slavko Vranjković

PODIJELI