Povodom spomendana sv. Dominika, 08. kolovoza, donosimo vam intervju s dvojicom mladih bogoslova dominikanaca iz Zagreba, a to su fr. Domagoj Marija Duvnjak i fr. Gabrijel Matej Baćak. Što oni kažu o sv. Dominiku i svom pozivu pročitajte u našem intervjuu s njima kojeg smo snimili na Mladifestu za našu vjersku emisiju ‘Mir i dobro’.
Evo za početak, možete li nam se ukratko predstaviti. Tko ste i odakle dolazite?
Fr. Gabrijel Matej: Ja sam brat Gabrijel Matej Baćak. Rođen sam u župi Dobrog pastira u Brestju. Tamo sam primio sve sakramente. Ona se nalazi na području Sesveta, istočnog dijela grada Zagreba. Dakle, dolazim iz Zagreba, tamo sam odrastao, punih 18 godina živio i boravio i nakon prije odlaska i stupanja u redovništvo.

 

Fr. Domagoj Marija: Moje ime je fr. Domagoj Marija Duvnjak. Imam 24 godine. Student sam četvrte godine teologije. Rođen sam u Zagrebu, a sa obitelji sam se preselio u Liku, 2002. godine, zbog tatinog posla. Tamo sam završio i srednju školu i kasnije se vraćam u Zagreb na studij teologije.
Kako ste i kada dobili redovnički poziv, koliko dugo ste u redu dominikanaca, i kako ste se odlučili Gospodinu odazvati upravo preko tog reda? S koliko ste godina osjetili Božji poziv?
Fr. Domagoj Marija: Ja sam poziv osjetio 2009. godine, i to u Međugorju, kad sam bio na hodočašću s jednom molitvenom zajednicom. I kad smo svi skupa molili, Gospodin mi je jasno progovorio da me želi za svećenika. Međutim taj proces sazrijevanja poziva je trajao tri godine, tako da sam tek 2012. godine stupio u samostan. Gospodin je uporno zvao kroz te tri godine. Ja sam doduše malo bježao, ali sam pokleknuo. Kako je sv. Augustin rekao: ”Gospodin me zaveo i dadoh se zavesti.” To je bilo 2009. godine, tad sam završavao srednju školu, znači s 18. godina sam osjetio poziv. Nakon što sam odlučio krenuti svećeničkim putem, htio sam prvo biti franjevac, pošto sam odrastao u tom franjevačkom duhu. Krstio me fra Zvjezdan Linić. Odmalena sam bio u Taboru, on mi je nekako bio uvijek uzor. Odrastao sam u vrtiću koje su sestre franjevke držale, no međutim Gospodin je imao nekakve druge planove. Znači nakon što sam ja svojevoljno htio pristupiti franjevcima, kroz molitvu mi je Bog pokazivao da me zapravo želi u dominikancima. Tako da sam jednostavno osluškivao Božji glas i shvatio sam da želim zapravo samo što On želi, tamo gdje me On želi. Tako da sam odlučio poslušati taj Božji glas koji me zvao u dominikance.

 

Fr. Gabrijel Matej: Ja ne mogu točno reći koji je bio taj trenutak kada sam osjetio svećenički poziv. Zapravo mogu reći da sam ga na neki način predosjećao još u djetinjstvu. A onda se on povremeno budio sve više i više, kako sam stupio u gimnaziju. I početkom srednje škole, a pogotovo kao maturant sam se sve više počeo zanimati i za redovništvo. Tako da mogu reći da zapravo ono što je bitno istaknuti je da sam dugo vremena osjećao svećenički poziv, ali mi je redovnički poziv bio dosta stran i nisam znao kako se odlučiti, u koji red stupiti i po čemu možeš prepoznati da želiš biti baš franjevac, a ne dominikanac, ili baš isusovac, a ne karmelićanin. Međutim, kao maturant sam sudjelovao na natjecanju iz vjeronauka koje je bilo baš na temu svetog Dominika i Reda Propovjednika. U to vrijeme, kroz to natjecanje sam uspio upoznati dublje karizmu toga reda, a i puno znakova mi je kazivalo da me Bog upravo želi na tom mjestu gdje sam sada, dakle u dominikanskom redu.

 

Pošto je sv. Dominik u našim krajevima gotovo nepoznat, možete li nam ukratko reći tko je on? Recite nam nešto o povijesti tog reda, koliko dugo ste prisutni u Hrvatskoj?
Fr. Gabrijel Matej: Sveti Dominik rođen je u Caleuregi, u jednom malom mjestu u Castilli, u Španjolskoj, godine 1170. Živio je i djelovao na području Španjolske, južne Francuske i Italije. Bio je putujući propovjednik i osnovao je Red propovjednika, što je drugi službeni naziv za dominikanski red, upravo s ciljem propovijedanja, odnosno iskorjenjivanja krivovjerja koja su u to vrijeme vladala južnom Francuskom. Napose katarsko krivovjerje, koje je naučavalo dualizam i odbacivalo sakramente katoličke crkve. Dakle on je osnovao taj red s ciljem formiranja putujućih propovjednika. Također, vrijedi istaknuti jednu zanimljivost iz njegovog života koja se tiče sna njegove majke. Ona kada je bila trudna sa svetim Dominikom, usnula je san u kojem je sanjala psića koji u ustima nosi zapaljenu baklju kojom pali čitav svijet. Također ima jedna druga zgoda gdje je njegova majka ili njegova kuma, ne zna se točno, vidjela na njegovom krštenju odsjaj zvijezde, kao neki bljesak na njegovom čelu, za vrijeme njegovog krštenja. Otišavši u obližnje svetište, njegova majka se interesirala za značenje toga sna i te zgode s Dominikovog krštenja. I tamo joj je bilo protumačeno da će njezin sin, po izlasku iz utrobe, svojom riječju i propovijedanjem zapaliti čitav svijet te da će uvijek sjajiti svjetlom istine. Što se tiče prisutnosti u Hrvatskoj, dominikanci dolaze 1225. godine u Dubrovnik. Tamo se nastanjuju i osnivaju svoj prvi samostan, svega četiri godine nakon smrti svetog Dominika.

 

Kako se postaje dominikancem, kako se može stupiti u vaš red?
Fr. Domagoj Marija: Znači, prvi stupanj je postulatura, koja je u Splitu, pod vodstvom oca Petra Galića. Postulatura traje jedno određeno vrijeme, to je zapravo pred novicijatsko razdoblje. Nakon što se glasuje o pristupanju kandidata u novicijat koji počinje u Dubrovniku, on traje godinu dana. Nakon polaganja prvih zavjeta, koje se zavjetujemo nakon tri godine, novaci odlaze u Zagreb u studentat, bogosloviju, postaju bogoslovi. Studij traje pet godina. Nakon prve tri godine, uobičajeno se obnavljaju zavjeti na još jednu godinu i već se može u četvrtoj ili petoj godini dati doživotni zavjeti i đakonsko ređenje.
Koje zavjete ste sve morali položiti i na što vas oni obvezuju?
Fr. Domagoj Marija: Za nas je specifično da u tekstu, kada dajemo zavjete, dajemo provincijalu zavjet posluha. Međutim, taj zavjet posluha objedinjuje zavjet siromaštva i čistoće.

 

Opišite nam jedan dan života u samostanu? Kako to izgleda?
Fr. Gabrijel Matej: Pa razlikuje se dan u novicijatu od dana u studentatu. Odnosno, u periodu formacije nakon oblačenja habita i nakon polaganja privremenih zavjeta. U Dubrovniku je dan započinjao oko pola sedam, kad bismo imali ustajanje i Svetu misu konventualno. Nakon toga bi uslijedila jutarnja molitva, zajednička, sa svom braćom u samostanu i doručak. Poslije doručka bismo imali novicijatsku školu u trajanju od dva sata sa učiteljem novaka. Tamo bismo učili o povijesti reda, konstitucijama, tipičnoj dominikanskoj duhovnosti i tome slično. Nakon novicijatske škole imali bismo prijepodne još pola sata razmatranja, u kapelici, najčešće vezano uz neki svetopisamski tekst ili tome slično. Zatim bi uslijedio srednji čas i služba čitanja, opet jedna zajednička molitva, pa ručak. Popodne bismo imali slobodno vrijeme koje bismo na razne načine koristili, nekad za učenje, studij, osobnu molitvu, šetnju, izlete itd. U šest sati popodne počela bi nam krunica, nakon koje bismo imali večernju molitvu. Dan je završavao nakon večere, povečerjem, koja je bila zadnja molitva u danu prije spavanja. A kako smo došli u studentat, tu je dnevni red više prilagođen studiju, pa onda imamo obično jutarnju molitvu, čak i ranije da stignemo na predavanja. Pa onda imamo vikendom obavezni srednji čas i službu čitanja. Preko tjedna, braća koja stignu doći na vrijeme sa fakulteta, mole to skupa s fratrima i imaju zajednički ručak. Popodne imamo zajedničku večernju molitvu, skupa sa Svetom misom, što je tipično za zagrebački samostan. Nakon čega obično pjevamo dominikanske himne i gregorijanske napjeve. Ostatak je ustaljen, skoro identičan kao i u novicijatu.

 

Dominikance često nazivaju i ”bijelim fratrima”, zbog boje vašeg habita. Pa zašto je baš bijela boja odabrana za boju habita?
Fr. Gabrijel Matej: U vrijeme kada je sveti Dominik živio i propovijedao u područjima južne Francuske, proširilo se spomenuto katarsko krivovjerje, gdje su albigenzi, specifična vrsta katara, nosili bijelu boju. Onda je Dominik uzeo bijelu boju za svoju braću, kako bi im se lakše približio. Također, ta bjelina ima svoju simboliku i u današnje vrijeme; kao odraz zavjeta čistoće i ideala Kristove ljubavi na koje nas On poziva i radosti koju nam daruje, posredstvom nje same.

 

Koja je razlika između našeg sv. Franje i vašeg sv. Dominika, te njihovih redova? Imaju li oni po vašem mišljenju ikakvih sličnosti ili su potpuno različiti?
Fr. Gabrijel Matej: Zanimljivo bi bilo ovdje reći, istaknuti što kaže jedan životopisac svetog Dominika o tome koje je poslanje franjevačkog, a koje dominikanskog reda. On kaže da na neki način su franjevci uvijek bili pozvani nasljedovati Krista siromašnog koji je bio propovjednik, dok su dominikanci, povijesno gledano, pa tako i u današnje vrijeme, pozvani nasljedovati Krista propovjednika koji je bio siromašan. Dakle, samo je naglasak na propovijedanju, više u dominikanskom redu, dok je u franjevačkom redu naglasak na siromaštvu.

 

 

Red propovjednika je utemeljen s ciljem propovijedanja evanđelja svim ljudima riječju i životom. Je li taj projekt i dalje aktualan?
Fr. Domagoj Marija: Propovijedanje evanđelja nikad ne prestaje biti aktualno. Živimo u svijetu relativizma, sinkretizma… Ovaj svijet nudi iskrivljenu istinu. I nažalost, puno kršćana živi kršćanstvo na jedan pogrešan način, uzimaju ono što im paše, a ne prihvaćaju potpuni nauk crkve. Tako da geslo našega reda je ISTINA. I mi smo pozvani donositi istinu, apsolutnu istinu, jednu istinu koju je Krist ostavio crkvi. Tako da mislim da je danas itekako aktualno u ovom svijetu donositi tu Kristovu istinu i ne odstupati od nje; ne popuštati ovome svijetu koji želi na raznim područjima društva i ljudskog djelovanja iskrivljavati tu istinu.

 

Gdje sve imate dominikanske samostane i koliko vas dominikanaca ima u Hrvatskoj i BiH?
Fr. Gabrijel Matej: Pa uglavnom, naši su samostani u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji, najvećim dijelom raspoređeni na području Dalmacije, uz obalu i na otocima. Dakle imamo samostane u Splitu, Trogiru, gdje je svetište bl. Augustina Kažotića, u Dubrovniku, Braču, Hvaru, Korčuli. A u sjevernoj Hrvatskoj imamo dva u Zagrebu i jedan u Rijeci. U BiH jedini samostan koji imamo nalazi se u Zenici. Sve zajedno u provinciji ima nas oko 90-ak braće dominikanaca, skupa sa novacima i bogoslovima.

 

Imate li dovoljno duhovnih zvanja? Odakle najviše dolaze?

 

Fr. Gabrijel Matej: Bogu hvala, evo u zadnje vrijeme možemo se pohvaliti da zbilja naš red, pogotovo provincija, proživljava jedan veliki procvat, gdje smo imali čak 11 novaka u ovoj zadnjoj generaciji, koliko ih nije bilo od 1962. godine. Zvanja uglavnom dolaze iz svih dijelova Hrvatske i BiH. Starija su uglavnom iz Bosne, a ova novija imamo sve više i Slavonaca, Dalmatinaca i Zagrepčana.
Poznato nam je da postoje ženski ogranci franjevačkog reda, pa možete li nam reći imaju li i dominikanci ženski ogranak?
Fr. Domagoj Marija: Imaju, i zanimljivo je da je sveti Dominik osnovao prvo sestre dominikanke, a onda braću. Sveti Dominik je okupio žene koje su obraćene sa katarskog krivovjerja, okupio ih je u jednu zajednicu. Tako su zapravo počele sestre dominikanke. U Hrvatskoj postoji Kongregacija svetih Anđela Čuvara, sestara dominikanki. Njihovo sjedište je na otoku Korčuli i sestre se uglavnom rade u dječjim vrtićima, katehete su u školi, a imamo i dvije profesorice na fakultetima.

 

Evo za kraj, što biste poručili mladima, a posebice mladima koji razmišljaju o duhovnom zvanju ali se još traže, nisu sigurni ili su neodlučni da se odazovu?
Fr. Domagoj Marija: Pa ja bih ponovio riječi svetog Ivana Pavla II., kad je rekao ”Ne bojte se, otvorite širom vrata Kristu.” Posebice mladima koji razmišljaju o duhovnom zvanju, rekao bih da se ne boje pokušati. Krist je pred nas stavio izazov, a taj izazov se zove svetost, iako se mnogima taj izazov čini nedohvatljiv, nedostižan. No, vidimo npr. u svetaca, evo bl. Majka Terezija je rekla da svetost nije privilegija pojedinca, već je naša dužnost. Ja moram biti svet na svom mjestu, u svojoj poziciji, ti moraš biti sveta na svojoj poziciji. A svetost ne znači neka velika djela, ne znači da moramo činiti čudesa, nego upravo suprotno. Svetost znači činiti male stvari sa puno ljubavi, a ta ljubav, ona prava istinska ljubav za Krista, za spasenje duša, za spasenje bližnjih i za spas svoje duše. Tako da još jednom ponavljam mladima da se ne boje toga izazova, da je Krist vrijedan toga i On zavrjeđuje tu žrtvu. Zapravo ta žrtva je slatka jer je ona satkana od ljubavi.

 

Izvor: Portal Frama Široki Brijeg; autor: Marija Jelić

PODIJELI