21 false false false HR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4 <![endif]–>
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki (2, 41-51):
A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom.
Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.
Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili˝.
A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?˝ Oni ne razumješe riječi koju im reče.
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svome srcu.
Razmišljanje o Isusovom djetinjstvu stvara u meni bezbroj pitanja. Razmišljam, tako, o svemirskom sukobu između Boga i Sotone. Najveći Sotonin suparnik – Božji sin postao je čovjekom. Kao takav, recimo to uvjetno, bio je ispod Sotoninog nivoa. Očigledno, ni sam Sotona nije razumio potpuno Kristovu misiju koju je imao na Zemlji. Njegova sebična i ohola priroda nije razumjela ogromnu Božju ljubav koja je bila spremna na toliko poniženje: da sam Bog postane čovjekom u cilju da ga spasi, i to da spasi čovječanstvo koje je gotovo cijelo u pobuni protiv Njega. Mislim da nijedno ljudsko biće nije bilo izloženo tolikoj kušnji kao što je bio Isus Krist, i to od samog svog rođenja. Sotona je preko Heroda, odmah poslije Njegovog rođenja, htio ubiti Isusa. Umjesto toga pobio je betlehemske dječake stare do dvije godine. O Njegovom boravku u Egiptu, povratku u Nazaret, Sveto pismo samo usputno govori. Vjerojatno je strah od ponovne Herodove osvete kod Josipa bio veći od potencijalne sramote koju će možda morati podnositi u Nazaretu zbog Isusovog misterioznog začeća i rođenja. Upravo zbog toga nije se želio vratiti u Betlehem, već je otišao u Nazaret, daleko izvan dosega Heroda i njegovog političkog utjecaja.
O malom Isusu i njegovom djetinjstvu u gradiću Nazaretu Božja riječ ne govori puno. Samo se spominje kako je rastao u Božjoj milosti. Očigledno je da su anđeli bili zaduženi za njegovu potpunu fizičku zaštitu. Ne vjerujem da je i jedno dijete prošlo kroz veća iskušenja nego što ih je prošao dječak Isus.
Često se srećemo s djecom čiji uvjeti odrastanja i odgoja nisu adekvatni za normalan duhovni, psihički i fizički razvoj. Ukoliko od takve djece nastanu ljudi s problematičnim ponašanjem, tada uglavnom tražimo uzroke u njegovoj problematičnoj prošlosti. Međutim, Isus je po svemu sudeći imao samo Josipa i Mariju koji su ga podržavali, dok su svi ostali, na neki način, bili protiv njega. O tome najbolje govori ovaj podatak: Kada je u vrijeme svoje službe posjetio sinagogu u Nazaretu, predrasude koje su njegovi mještani imali prema Njemu nisu nimalo splasnule. Upravo zbog toga Nazaret je bio mjesto gdje Isus, doslovno, zbog nevjere njegovih stanovnika i predrasuda koje su imali prema Njemu, nije mogao učiniti mnogo čuda kao što je to učinio u drugim gradovima Galileje. Ipak, i u takvim uvjetima Isus ostaje vrhunski primjer poslušnosti i napretka u Božjoj milosti.
Zbog predrasuda koje su Nazarećani imali prema dječaku Isusu, izgleda da ga ni jedan rabin nije želio primiti u školu. Njegov jedini učitelj bio je Josip i njegova majka Marija. Kasnije, kada je Isus počeo s javnim radom, čudili su se kako to da on, koji nije pohađao rabinske škole, toliko dobro poznaje Pisma. To je to bio veliki udarac njihovom školskom sustavu.
U Izraelu je bio običaj: kada dječak navrši dvanaest godina, ide u Hram u vrijeme jednog od tri godišnja židovska blagdana. Tada bi prinosio žrtvu i na taj način postao sin Zakona. Nakon toga mogao je sudjelovati i u drugim službama u Hramu ili sinagogi. Josip i Marija poveli su svog sina u Jeruzalem u Hram kako bi dječak Isus ispunio sve uvjete koje je Zakon tražio.
Razmišljam, tako, kako iz Nazareta kreće oveća grupa hodočasnika na dug put u Jeruzalem. Na putu im se priključuju i ostali hodočasnici iz susjednih gradova ili sela. Svi zajedno putovali bi kamenitim putem, jer što je grupa bila veća, putovanje je bilo sigurnije. Putujući u grupi, manja je bila opasnost od prepada razbojnika ili kakvih divljih zvijeri. Uz put morali bi negdje i prenoćiti. Bio je to najčešće zaklon ispod neke stijene pod vedrim nebom. Cijelim putem hodočasnici bi pjevali psalme i izražavali radost zbog susreta s Bogom u Hramu. Napokon, silazeći niz planinu, ugledali bi Jeruzalem, a tada bi iz svih grla zaorila pjesma: ˝ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i
kao u jedno saliveni!˝ (Psalam 122, 2.3) Bila je to veličanstvena i dojmljiva povorka koja se polako nakon dugog puta približavala „gradu mira.“
Za dječaka Isusa bio je to nov doživljaj. Napokon, pojavio se u veličanstvenom Hramu! Priključio se grupi dječaka koji su kao i on prolazili obred proglašenja „sina Zakona.“ Međutim, njega su se osobito dojmile žrtve koje su prinošene za grijehe pojedinaca. Odjednom, shvatio je značenje tih žrtvi, i odjednom je shvatio da je On to Janje Božje, to istinsko Janje koje treba umrijeti za grijehe svijeta! Njegovo primarno pitanje bilo je zašto se to radi: koja je svrha takvog rada? Koja je svrha svih žrtava, krvi i svih onih protokola i ceremonija koje su izvodili svećenici? Sve više i više, pod jakim utjecajem Svetog Duha, shvaćao je svoju punu ulogu u planu spasenja za čovječanstvo. Pod silnim dojmom svih prizora koje je vidio u Hramu, dječak Isus je očito osjetio potrebu da bude sam u zajednici sa svojim nebeskim Ocem. Povukao se u jednu prostoriju u Hramu. Bila je to prostorija u kojoj su rabini učili svoje učenike, objašnjavali im Zakone i Božje uredbe. Isus je sjeo na pod i slušao ove učene ljude kako objašnjavaju Zakon i Pisma. Tada je s puno obazrivosti počeo postavljati pitanja. Rabini koji su tu bili nisu se mogli načuditi kako jedan dječak sa svega dvanaest godina zna tako postavljati pitanja. Čuđenje je postalo još veće kada su saznali da nije pohađao nikakvu rabinsku školu. Najednom su se u toj prostoriji okupili svi rabini i učitelji Zakona da vide to čudo od djeteta. Nisu mogli vjerovati da im odgovara na sva njihova pitanja, a čuđenje je bilo i veće kada ih je pitao o proročanstvima o Mesiji na koje oni nisu imali precizan odgovor.
U vezi s tim nameće mi se nekoliko pitanja, a jedno od njih je: Što je Isus time postigao? Raspravom s rabinima Isus je inicirao da preispitaju svoj stav o određenim pitanjima, pogotovo o pitanju obećanog Mesije. Bila je to prigoda za rabine da uvide koliko su proročanstva jasno navijestila Mesiju i shvate da je među njima upravo On. Međutim, to za ponosne i samodostatne rabine nije imalo nikakvu vrijednost. Ponos im nije dozvoljavao da čuju poruku koju je Duh Sveti oblikovao kroz dječaka Isusa za njih. Jednostavno su tu poruku odbili. Zamišljam kako su se natjecali da pridobiju naklonost ovog nadarenog dječaka i zovu ga da postane njihov učenik. Smatrali su da sve što treba jest svesti ga pod svoj utjecaj. Isus je odbio takvu mogućnost. On je svog nebeskog Oca prihvatio kao jedinog pravog i vjernog učitelja.
Razmišljam tako i o nama; koliko puta u svom duhovnom životu vrlo malo naučimo jer ne znamo postaviti pitanja. Slušao sam kako jedan sveučilišni profesor, kad god bi njegova djeca došla iz škole, nije postavio pitanje: „Što ste danas naučili?“ Već: „Jeste li danas uspjeli postaviti novo pitanje?“ Postavljanjem pitanja naša spoznaja se širi. Kada nađemo odgovor, tada nam se nametnu nova pitanja. Na taj način naša spoznaja raste i postaje dublja. Postoji također i druga grupa ljudi koja ne provjerava ono što joj neki autoriteti iznose. Naravno, ne mislim ovdje reći da su svi autoriteti (pogotovo kada se radi o crkvenim) u krivu. Međutim, apostol Pavao, koji je mnogo više od nas bio nadahnut Duhom Svetim, upravo ljude koji postavljaju pitanja, koji istražuju i provjeravaju, nazvao plemenitijima od onih koji prihvaćaju učenje autoriteta bez provjere.˝ A ovi su bili plemenitiji od onih u Solunu, jer primiše riječ svim srcem, i svaki su dan ispitivali Pisma, je li to tako˝, rekao je Pavao (Djela 17, 11). Isus je tu vrstu plemenitosti pokazao prilikom svog prvog posjeta Hramu. Pored toga što je sam shvatio suštinu cjelokupnog sustava, bila je to dodatna prigoda da učenim rabinima objavi da je naš planet pohodio obećani Mesija. Nažalost, tu slavnu prigodu rabini su doslovno potratili.
U to vrijeme Josip i Marija, misleći kako je Isus s prijateljima, rodbinom i znancima, nisu obraćali pozornost gdje je kada su krenuli kući. Očito je tako bilo sve do trenutka kad su trebali naći mjesto gdje će prenoćiti. Prilikom priprave mjesta gdje će leći, nedostajao im je njihov Isus koji je uvijek bio uslužan i pomagao im. Počeli su ga tražiti među rodbinom i znancima. Nažalost, tamo ga nije bilo. Zamišljam strah koji su proživjeli Marija i Josip ne samo te već još i druge noći. Koliko li su si samo predbacivali za preveliku opuštenost i nemarnost prema Isusu! Sjetili su se one strašne Herodove naredbe o ubijanju novorođenih dječaka prije dvanaest godina. Sjećali su se svih problema i nevolja kroz koje su prolazili. I sada, samo jedna mala nepažnja može izazvati katastrofu!
Vjerojatno bi ta mala nepažnja i izazvala katastrofu da se Božji anđeli nisu umiješali i štitili Sina Božjeg, ali i Sina Čovječjeg. Mariji i Josipu trebalo je puna tri dana da Ga nađu. Napokon, došli su u Hram. Obišli su sve prostorije u koje su mogli zaći i odjednom su čuli poznati sinov glas. Ušli su u tu prostoriju i vidjeli ga kako razgovara s učenim rabinima i raspravlja s njima o Božjim veličinama. Istina, ogroman kamen im je pao sa srca, ali Marija se nije mogla suzdržati a da za taj incident odgovornost ne prebaci i na Isusa: ˝Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: ´Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili!´˝ (Luka 2, 48) Isus nije želio prihvatiti odgovornost za taj incident jer je on uistinu ispunjavao ono na što ga je naveo Sveti Duh. Svojim odgovorom koji je bio nadasve ljubazan, on je jasno odgovorio: ˝A on im reče: ´Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Oni ne razumješe riječi koju im reče.´˝ (Luka 2, 49) Ovim odgovorom Isus jednostavno identificira svoga nebeskog Oca. Istina, taj odgovor prisutni nisu razumjeli, ali Marija je sve te riječi slagala u svom srcu.
Želio bih ovdje malo razmišljati o nama. Mnogo puta, čak i nakon snažnih duhovnih doživljaja, poslije nekih svečanih bogoslužja ili misa, može nam se dogoditi da se opustimo i izgubimo Isusa iz vida. Mi smo tada često pod dojmom emocija i onog što smo proživjeli, uvjereni da je On tu, da je vrlo blizu. Hodamo tako svojim putem kroz život potpuno nesvjesni da se sve više i više udaljavamo od svog voljenog Isusa. Onog trenutka kada Ga konkretno zatrebamo, shvatimo da Ga nema u našoj blizini. Odjednom shvatimo da smo Ga izgubili! Ono što je značajno jest to da je nakon jednog dana gubitka Isusa, Josipu i Mariji trebalo tri dana da ga nađu. Koliko nama treba da nađemo Isusa kad Ga izgubimo?
˝Da˝, reći će netko, ˝ali kako mogu biti siguran da je Isus uz mene? Kako mogu znati da Ga imam ili nemam? Josip i Marija imali su privilegiju fizički brinuti o Isusu, ali Isus je sada na nebu.˝ To je vrlo važno pitanje na koje trebamo znati odgovor. Danas, kada je Isus na nebu, mi s Njim možemo ostvariti zajedništvo kroz Njegovu riječ pomoću Svetog Duha. On za sebe kaže da je kruh života. On za sebe tvrdi da je voda života. To bi značilo da se mi, ukoliko želimo duhovno živjeti, trebamo Njime duhovno hraniti i pojiti. Moje pitanje glasi: ˝Koliko nas ima, koji svakog dana odvajamo vrijeme za proučavanje Svetog pisma, molitvu i na taj način ostvarujemo zajednicu s Njim?˝ Jedan duhovni pisac napisao je rečenicu koja otprilike ovako zvuči: „Bilo bi dobro kada bismo svakog dana barem jedan sat odvojili za proučavanje evanđelja, gdje bi svoju posebnu pozornost usmjerili na posljednje dane Isusovog života, gdje bi u svojoj mašti oživljavali događaje i zahvaljivali Mu za preveliku milost koju nam je iskazao dajući nam spasenje i život vječni.“ Ja ne znam koliko u prosjeku ljudi izdvajaju za zajednicu s Isusom kroz molitvu i proučavanje evanđelja. Na bogoslužjima i misama imamo prigodu sresti se s Isusom. Ponekad to bude snažan duhovni događaj. Međutim to nije dovoljno. Ako je naš duhovni doživljaj samo na misi ili bogoslužju, onda nije ni čudo što smo izgubili Isusa. Nije čudo što smo duhovno mrtvi, jer se ne hranimo Njegovom riječju.
Isus želi da budemo živi: duhovno aktivni, radosni…On želi da Mu sličimo svojim karakterom, a to ćemo postići samo ukoliko budemo gajili osobnu zajednicu s Njim, kroz Njegovu riječ i molitvu. Tada će molitva biti razgovor s Bogom. Svako takvo vrijeme bit će radost, bit će ispunjeno ljubavlju prema Bogu i ljudima oko nas.
Ovo radosno otajstvo želio bih završiti izvješćem o Isusu: ˝ I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svome srcu.˝ (Luka 2, 51) Mi zaista
imamo predivan uzor u Isusu Kristu. U svemu nam On može i treba biti primjer. Kada god dođemo u dilemu što i kako uraditi, naše pitanje treba biti: „Kako bi se sada ponašao naš Gospodin Isus Krist?“ Sveti Pavao pozivao je kršćane na najveći uzor koji je ikada hodao ovom zemljom: ˝Jer nemamo velikoga svećenika, koji se ne bi mogao sažaliti s naših slaboća, nego koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.˝ (Hebrejima 4, 15) Nemojmo nikada taj uzor izgubiti iz svog duhovnog vida.
Zvonko Presečan
Molitva kao ugodni miris Gospodinu i kao dinamit
Izgubljeni sin – biti ili imati
Bogatom čovjeku rodi njiva – Pohlepa
Razmatranja:
8. Kaži drugima što ti je Bog učinio
7. Imaj povjerenja u Prijatelja
5. Pobjeđivati u kršćanskom životu
3. Kako nastaviti s procesom obraćenja?
