21 false false false HR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4 <![endif]–>
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki (2, 22-38):
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda:svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga. Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori.
Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!˝
Ono što je meni tu zanimljivo, to je da se Kralj svemira podvrgava Zakonu koji je prije više stoljeća sam objavio svome sluzi Mojsiju. Isus je želio ispuniti svaku pravdu. Upravo zbog toga On nam može biti uzor.
Posvećenje djeteta četrdesetog dana nakon rođenja koje su poštivali Izraelci, bio je vrlo značajan običaj. Još prije šesnaest stoljeća, sam Bog je rekao da se moraju posvećivati prvenci i da se, također, prvenci moraju otkupiti određenom žrtvom. Žrtva je bila definirana socijalnim statusom. Bogatiji ljudi su trebali donijeti jare ili janje do godine, a siromašni dva goluba ili grlice.
Prema Božjem planu prvenci su trebali biti posvećeni Bogu i služiti kao svećenici. U Izraelu Bog je našao zamjenu za njih, tako da je Levijevo pleme služilo kao svećenstvo. Upravo zbog toga, svi ostali prvenci trebali su biti otkupljeni. Cijeli taj obred bio je slika otkupa koji će Bog učiniti tako što će dati svog Sina, svog prvenca za otkup svih ljudi na zemlji. Upravo to je bila krasna slika plana spasenja koju su Izraelci stoljećima obdržavali.
Zamišljam, tako, kako Josip i Marija jednog dana ulaze u Hram. Za sve koji su bili u Hramu, bilo da su namještenici hrama, bilo da su posjetitelji, to nije bilo ništa neobično. Bila je to uobičajena, svakodnevna slika. U Hram su ušli muž i žena. Žena je u naručju držala tek novorođenu bebu, a muž je nosio dva goluba. Prišli su svećeniku, predali mu ptice za žrtvu. Žrtva koju su Josip i Marija donijeli, pokazivala je da pripadaju siromašnom staležu, te se zbog toga svećenik nije previše obazirao na njih niti uzbuđivao jer od njih baš i nije imao neke velike koristi. Svećenik je žrtve formalno obradio, točno po propisu. Zaklao je ptice noktom, iscijedio krv koju je prolio pokraj oltara, položio ptice na žrtvenik i zapalio ih. Tada je uzeo pero, umočio ga u crnilo te suho zapitao:
„Kako će se zvati?“
„Isus“ odgovorio je muškarac.
Svećenik je zapisao ime djeteta, ime oca – Josip, kao i datum i mjesto rođenja. Uzeo bi tada dijete u ruke, izgovorio molitvu blagoslova i time je blagoslov djeteta bio završen. Ni u samoj primisli mu nije bilo koliku mu je čast Nebo dalo – da u svojim rukama drži samog Stvoritelja i da baš Njega blagoslivlja.
No, bio je tu jedan čekalac prvog Kristovog dolaska – Šimun, već stariji čovjek, koji je gotovo cijeli svoj život upotrijebio za izučavanje prvog Kristovog dolaska. U svom burnom životu i u jednoj porobljenoj zemlji kakva ja bila njegova, po svemu sudeći, nije se nauživao nikakvog dobra. Tu i tamo pojavljivale bi se nekakve vođe koji su za sebe tvrdili da su prorečeni mesije. Privukli bi k sebi svoje istomišljenike, počeli neki oblik revolucije i onda stradali zajedno sa svojim poklonicima.
Šimun je jako dobro pazio odgovaraju li opisi ovih mesija opisu Mesije u knjigama proroka. Uvijek bi našao neke probleme. Satima bi proučavao svete spise iz hramske knjižnice, gutao svaku riječ. S druge pak strane, bio je donekle obeshrabren što se Božje obećanje ne ispunjava. Jednog dana, na neki način, Bog mu je otkrio da će upravo on biti svjedokom Mesijinog prvog dolaska. Često bi o tome pričao s poznatim učiteljima i rabinima koji su to nastojali demantirati, bez obzira na snagu argumenata koju im je iznosio. Za njih je to bilo ponižavajuće: nekakav samouki polupismeni starac usuđuje se učiti najpoznatije rabine i učitelje! Najlakše im je bilo proglasiti ga fanatikom, neuračunljivim i senilnim starcem. Međutim, i pored tolikih pritisaka, Šimun je ostao dosljedan svojoj viziji. Budući da je često boravio u Hramu, čuo je što se dogodilo Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Tada se uvjerio da će vrlo brzo doći obećani Mesija. Znao je jako dobro da se mora roditi Spasitelj svijeta.
Svećenik koji je obavljao službu posvećenja, nije se uopće posebno interesirao tko je dijete koje posvećuje. Za njega je to bio čisto rutinski obred koji je obavljao puno puta i ništa mu posebno nije palo u oči. Zahvaljujući starom Šimunu, vrlo brzo je saznao o kome se radi, međutim, smatrao je to fanatizmom nekog
ludog starca koji nema što drugo raditi već izmišlja neka „proročanstva˝. Stari Šimun koji je tu sjedio i još uvijek proučavao svete spise, naglo je ustao i zatražio od majke da mu da dijete kako bi ga blagoslovio. Marija se nije opirala, nego mu je dala malog novorođenog Isusa. Šimun je, sav u ushićenju, uzeo to dijete i dignuo ga pred oltarom. Čitamo to u Luki 2. 29-32: „Sad možeš ,Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvojega Izraela.“
Šimun je tada proročkim riječima govorio o Marijinoj budućnosti u vezi s djetetom: ˝ Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: ´Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i
za znak osporavana i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!´˝
Osim Šimuna, tu je bila i Ana – starija udovica koja je svoj život posvetila zajedništvu s Bogom. I ona je došla tog trenutka te se uvjerila o istinitosti da je Isus obećani Mesija. Evanđelist Luka o tome piše: ˝A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.˝ (Luka 2, 36-38.) Na svećenika to nije ostavilo nikakav dublji dojam. Da se kojim slučajem radilo o nekim bogatijim roditeljima, možda bi se i zainteresirao za dijete. Osim Šimuna i proročice Ane, nitko se zbog Isusovog dolaska nije posebno uzbuđivao.
Bojim se da i među nama ima onih koji s predrasudom gledamo na male, obične, priproste ljude, vjerujući kako preko njih, Bog baš ne može nešto veliko uraditi. Božje objave moraju objaviti samo učeni ljudi. Oni imaju monopol nad svim Božjim objavama. Male, obične ljude i ne primjećujemo. Danas gotovo da vrijedi pravilo: „Nije važno što govori, važnije je tko govori.“ Kada je u pitanju Božja riječ, tada moramo imati na umu da Bog može upotrijebiti baš takve male ljude da nam iznesu Božju poruku. Stoga uvijek slušajmo što netko govori, a ne tko govori.
Moje pitanje je, bez obzira na naš socijalni status: Jesmo li spremni istraživati kao što je istraživao Šimun? U svojoj velikoj želji da dočeka Mesiju, mogao je lako prihvatiti poziv lažnih mesija. Mi smo u još većoj opasnosti. Biblija nagovještava da će u posljednje vrijeme prijevara biti još sofisticiranija, prikrivenija. Samo pravi i iskreni istraživači moći će razlikovati istinu od zablude. Samo oni čija povezanost s Bogom bude takva kao što je bila Šimunova, samo oni koji budu iskreno istraživali i molili Boga za prosvijetljenost Svetim Duhom, samo oni će moći prepoznati istinu, a odbaciti laž.
Svećenički stalež i izraelska društvena elita bili su obaviješteni o Isusovom rođenju i dolasku dugo očekivanog Mesije. Bez obzira na proročanstva koja su ih trebala pripremiti za taj slavni događaj, Bog im je dao dodatnu obavijest. Odmah u početku bili su to pastiri. Nedugo zatim došli su magi. Sada, nakon četr-
deset dana stari Šimun je najavio dolazak Mesije-Pomazanika. Sve to izraelska elita je odbila. Oni su smatrali da se Bog treba javiti prvenstveno narodnim vođama, a ne nekome tko, navodno, to ne razumije. Oni nisu slušali poruku, već su gledali i tražili tko poruku iznosi. Smatrali su da je neprikladno da tako značajnu poruku iznose pastiri koji su bili najniži društveni sloj. Smatrali su neprikladnim da tu poruku donose neznabošci ili pogani, kako su ih oni nazivali. Pored toliko mudrih i obrazovanih svećenika i pismoznanaca, da ih uči srži njihovog vjerovanja neki poganski mag ! To je za njih bilo neprihvatljivo.
Sada, na kraju, tu je bio Šimun. Za njih je on bio obični fanatik. Istina, Bog je Isusov dolazak objavio i svećenicima. Zaharija je bio svećenik. Zbog svog nevjerovanja je i onijemio. O tom događaju se pričalo.
Prošlo je nešto više od četiri mjeseca kako mu se vratio govor. Međutim, ova duhovna i društvena elita, jednostavno je odlučila ne vjerovati. Što je Bog još trebao učiniti da bi izraelski narod povjerovao? Čak ni ubijanje betlehemske djece od strane Heroda nije pomoglo da narod u većoj mjeri počne istraživati i vjerovati u riječi: ˝ Po dubokom milosrđu Boga našega. Pohodio nas je istok s visine.˝ (Luka 1,78)
Možda se pitamo kako na nas gledaju bezgrešna bića, te mislimo da se čude čovječanstvu koje gotovo ne odgovara na bezgraničnu Božju ljubav. Svake godine za Božić, kršćanski se svijet spominje Kristova rođenja. Kad se već sjećamo tih događaja, onda nam upravo oni nameću pitanja koja, ukoliko na njih ispravno ne odgovorimo, donose sud. Presudno pitanje glasi: ˝Što ćeš ti učiniti s novorođenim Kristom?˝ Možeš li biti ravnodušan kad je u pitanju tvoja sudbina, sudbina koja treba odrediti cijelu tvoju vječnost? Hoće li nas božićni blagdan ove godine potaknuti da preispitamo svoj odnos s Bogom koji se uvijek reflektira u našim odnosima: jedan prema drugome. Isus Krist postao je čovjekom samo zato kako bismo ti i ja cijelu vječnost mogli živjeti s Njim. Možemo li prema tome ostati ravnodušni i podleći svom tom božićnom zasljepljujućem i omamljujućem blještavilu, zaboravljajući suštinu Božića, zaboravljajući Isusa Krista? Kada bismo samo mogli vidjeti Božje anđele i ostala bezgrešna bića koja nas promatraju, s kolikim čuđenjem gledaju kako donosimo krive životne odluke! Vrijeme je da se trgnemo iz uspavanosti!! Isus Krist samo što nije došao!!! Ovaj put doći će u slavi, ne kao malo dijete.
Sjećam se, bilo je to otprilike sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u doba socijalizma, za vrijeme nekog praznika, bila je neka politička parada. Kao i danas, političari su uvijek stajali uz neke parole. Tako je taj put bila istaknuta jedna zanimljiva krilatica za koju vjerujem da njezinog značenja nisu bili u potpunosti svjesni čak ni oni koji su je izmislili, a glasila je: PROBUDI SE, NEŠTO SE DEŠAVA, TVOJA SE SUDBINA RJEŠAVA! Za mene je ta rečenica značila nešto više od puke političke parole. Ona bi trebala biti moto našeg svagdašnjeg života! Naša sudbina rješavala se u Betlehemu prije dvije tisuće godina. Naša sudbina rješavala se na Golgoti, tridesetak godina kasnije nakon Kristovog rođenja. Sve je tada, što se moglo riješiti, riješeno u našu korist. Međutim, naša sudbina rješava se i danas. O tome mi odlučujemo. Mi odlučujemo hoćemo li vječno živjeti s Kristom. Bog nas poziva: ˝…Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda. ˝ (Hebrejima 4,7) Bog ne kaže da imamo vremena sutra. Danas, danas svoj život ponovno, bez ikakvih zadrški, predajmo Kristu u ruke! Danas dođimo pred Njega i molimo ga da nas primi takve kakvi jesmo. Očito je, svatko od nas ima nekakvih životnih problema. Ti problemi mogu biti tjelesne, ali i duhovne prirode. A Isus nas zove: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.˝ (Matej 11, 28)
Svake godine četrdeset dana prije Božića je advent. Nakon Božića za svega nekoliko dana, na kalendaru ćemo otkinuti zadnji list, otići će u nepovrat još jedna godina u nizu. Možda nam neka od tih godina nije bila posebno uspješna. Ako se taj neuspjeh očituje na materijalnom polju, onda to nije nerješiv problem. Problem je ako je to bio duhovni neuspjeh… ali i to se može riješiti. Zato pozivam sve nas da pred Boga stavimo terete koji su nas mučili u životu u prošlosti, bilo bližoj ili daljoj. Recimo Mu što nas muči, recimo Mu koji je naš problem. Predajmo, svako osobno, danas, ponovno svoj život Bogu. Obnovimo svoja obećanja i recimo Mu da želimo s Njim provesti vječnost. Recimo Mu neka nas On mijenja na svoju sliku. Ukoliko se želimo ponovno predati Bogu, iskažimo Mu to u osobnoj molitvi:
Oče naš i Bože naš, ponovno zbrajam svoje nedostatke i neuspjehe. Molim Te da mi oprostiš što sam mnogo puta u životu svoje probleme pokušavao rješavati svojom silom, umjesto da sve Tebi predam. Umorio sam se, Bože, od pokušaja da budem dobar i visoko moralan. Ovako skršen i umoran, dolazim preda Te. Ti si čuo moje probleme koji sam Ti izrekao. O, Bože, takni moj život, dodirni me svojom svetom rukom i promijeni me na svoju sliku jer bih želio cijelu vječnost provesti s Tvojim sinom Isusom Kristom. Po Kristu, Gospodinu našem, molim Te. Amen.
