21 false false false HR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4 <![endif]–>
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki (2, 7):
˝ I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.˝
(vidi i Matej 1, 25)
Mnogi ljudi smatraju da je čovjekov hod po Mjesecu, koji se dogodio u srpnju 1969. godine, najznačajniji događaj u povijesti našeg planeta. Mišljenja o tom pitanju su različita. Ali, postoji jedan događaj koji nadilazi sve događaje. Naš planet osobno je posjetio Božji sin postavši čovjekom, i to u misiji spašavanja čovječanstva od grijeha. To je nama ljudima čudno. Ono što je još čudnije u tom događaju jest to što je čovječanstvo bilo u otvorenoj pobuni protiv Boga.
Sveti Pavao, apostol, pisao je: ˝ Ali kad dođe punina vremena, posla Bog Sina svojega, rođena od žene, postavljena pod zakon, da otkupi one, koji su bili pod zakonom, da primimo posinjenje.˝ ( Galaćanima 4, 4.5) Pavao naglašava kako je Bog u vezi s našim spasenjem učinio sve na vrijeme. Jedan duhovni pisac pisao je: ˝Poput zvijezda koje se kreću određenim putanjama kroz beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje.˝ ( iz knjige ˝The Desire of Ages˝ ili ˝Čežnja vjekova˝, str.31.) Želio bih da u nastavku oživimo okolnosti u kojima se rodio naš Gospodin Isus Krist – naš Spasitelj svijeta.
Prije nego nastavimo razmišljati o Isusu i njegovom rođenju, želio bih se ukratko osvrnuti na svetog Josipa koji je isprosio Mariju. Čuvši od Marije da je trudna, nije mogao vjerovati da je to istina. Bez obzira što mu je objašnjavala da nosi Sina Božjeg, on to jednostavno nije mogao pojmiti i prihvatiti. Bio je izuzetno pošten, nadasve častan čovjek. Čak i da je Marija kriva za trudnoću, nije želio da joj zbog toga bilo tko naudi. Ja mislim da je on čvrsto vjerovao u Marijino poštenje, vjerovao je da ga ona ne bi prevarila. Možda je mislio da je žrtva nekog silovanja od strane rimskog vojnika. Takve su se stvari u to doba često događale. Upravo zbog toga smatrao je da Mariju treba zaštititi, a istovremeno sebe ne izložiti sramoti koja iz toga proizlazi. Napravio je čitav plan kako će ju tajno otpustiti, i pokušati na neki način spasiti Mariju, ali i svoju čast. Međutim, sam Bog je morao intervenirati i uvjeriti Josipa da Marija govori istinu, i da je čedo koje će roditi, zapravo, dugo očekivani Mesija kojeg su proroci navješćivali. Bez obzira na sramotu koju je morao pretrpjeti, jer su ljudi vjerovali da je Marija zanijela s njime prije stupanja u brak, on je odlučio prihvatiti izazov vjere, i na taj način Bog mu je povjerio najslavniju zadaću u povijesti čovječanstva koju bi jedan čovjek mogao ponijeti. Trebao je biti skrbnik i odgojitelj samog Božjeg sina. Odmah potom uzeo je Mariju za ženu.
Nekada se pitam koji su to kriteriji bili po kojima je Bog birao obitelj koja će skrbiti o Božjem sinu. Koji god kriteriji bili, činjenica je da su to bili ljudi vjere, koji su bili spremni zbog povjerenja u Boga, poslušati i prihvatiti Božji poziv, bez obzira na opasnost neizvjesnosti koja ih čeka.
Vrijeme da Marija rodi, približilo se. Baš u to vrijeme izašla je naredba od samog Cezara da svatko mora doći u svoj rodni grad i upisati se. Ta naredba je obvezivala samo muškarce. Josip je trebao ići u Betlehem jer je rodom iz toga grada. Trebao je poći na put duži od sto i pedeset kilometara. Mogao je ostaviti nekome Mariju na skrbi, ali poznavajući predrasude mještana iz Nazareta, očito se nije usudio. Strah da joj
se nešto ne dogodi dok njega ne bude, bio je veći od muke i problema koje bi imao ako ju vodi sa sobom. Možda tog trenutka nije razmišljao da na taj način ispunjava i proroštvo proroka Miheja koji je pisao: ˝A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.˝ ( Mihej 5,1)
Ne mogu zamisliti okolnosti koje su ih natjerale na takav postupak: Marija, u zadnjem mjesecu trudnoće gdje svaki dan čeka da rodi, krene na dugi put koji će trajati nekoliko dana, put pun neizvjesnosti i
opasnosti. Očito je sve to bilo manje zlo nego ostati bez Josipa u Nazaretu.
U ljetu 1991. godine moja je supruga bila trudna, nosila je našeg mlađeg sina. Rat je bio u jeku, a borbe su se sve više i više približavale mjestu gdje smo stanovali. Predlagao sam joj da odemo iz Lipika u Češku kod njenih gdje bi mogla roditi, i gdje bi u najkraćem roku mogla doći do bolnice. Međutim, strah od putovanja autom je bio veći od mogućeg rata koji bi nas zadesio. Nije nikamo išla, i rodila je svega tjedan dana prije nego je rat u Lipiku počeo. Moja supruga (nadam se da nije jedina) može razumjeti Mariju i njenu brigu i muke oko putovanja. Jahanje na magarcu, hodanje pješke po kamenitim i neravnim putovima dok je žarko sunce palilo sve i stvaralo put još neugodnijim, za Mariju je bilo veoma mučno. Na tom putu su morali i prespavati, a spavanje pod otvorenim nebom, također, nimalo nije bilo ugodno. Zamišljam Josipa kako neumorno bdijući drži stražu u zvjezdanoj noći pokraj vatre koja ih štiti od divljih zvijeri i pokušava osigurati koliko-toliko prikladan odmor za trudnu Mariju.
Konačno, i to putovanje je završilo. Stigli su u Betlehem. Marija je bila vidno iscrpljena od napornog i dugog putovanja. Sve što bi im sada trebalo, bila je soba i krevet na kojem bi odmorili svoje teške i umorne noge. Išli su od kuće do kuće tražeći smještaj. Nažalost, za njih nije bilo mjesta. Njihova odjeća pokazivala je njihov status, znalo se da pripadaju siromašnom sloju. Ne vjerujem da su baš sve prostorije bile popunjene do kraja i da baš nigdje nije bilo nimalo mjesta. Naposljetku, Josip je bio iz Betlehema i morala su postojati još neka poznanstva. Ali ništa nije pomoglo. Bilo da su stvarno bili pretrpani bilo da su čekali bogatije goste, stanovnici Betlehema nisu mogli naći sobu gdje će se roditi Spasitelj svijeta! Konačno, napustivši i posljednju kuću u Betlehemu, pronašli su mjesto u špilji koja je služila kao zaklon stoci. Tu, u neuglednoj špilji, u neuglednoj štali, rodio se Kralj nad Kraljevima.
Želio bih se s vama, dragi čitatelji, vratiti u vrijeme Isusovog rođenja i pogledati malo taj događaj iz nekoliko perspektiva. Pokušajmo ga, prvo, zamisliti iz nebeske perspektive. Biblija kaže da smo mi gledanje bezgrešnim bićima, kako anđelima, tako i bićima koja su stvorena kao i mi, koja nisu nikada zgriješila, koja direktno uživaju u blagoslovima prisutnosti Božjeg Duha. U očima tih stvorenja naša Zemlja je kao jedna crna mrlja koja pokazuje otvorenu pobunu protiv Boga. Tu i tamo pojavi se neki čovjek ili žena koji pokazuju vjeru i pouzdanje, oslanjaju se na Boga. Dok ta nebeska bića promatraju Zemlju, na njoj se izmjenjuju naraštaji. Od Adama pa do prvog Isusovog dolaska, ta bića pomno promatraju što Bog radi i čude se jednoj neprimjerenoj reakciji ljudskog roda.
Isus, Stvoritelj svijeta, obećao je Adamu nakon pada u grijeh da će Zmiji stati na glavu. Žrtve koje su ljudi prinosili, ukazivale su na žrtvu koju će sam Bog dati da bi čovjeka vratio sebi i vratio mu ono što je izgubio padom u grijeh. Vrijeme je prolazilo. Naraštaji su dolazili i odlazili. Bog je za sebe odabrao narod koji bi trebao biti nositelj Njegove objave. Bio je to Izrael. Uveo je u vjersku službu prinošenje žrtava, svećenički sustav i druge obrede koji su ukazivali na utjelovljenje samog Boga, Stvoritelja Isusa Krista.
Očito su bezgrešna stvorenja razumjela što će se dogoditi. Očigledno su razumjela da će Bog postati čovjekom samo zato da bi tog istog čovjeka spasio. Ta su se bezgrešna bića divila beskrajnoj Božjoj ljubavi koja je bila spremna žrtvovati se do kraja kako bi vratila sebi izgubljenog čovjeka. Vjerojatno su očekivala veliko oduševljenje na zemlji misleći kako će narod, posebno onaj koji je nosio Božju objavu, radosno dočekati svog Spasitelja i Otkupitelja.
U izraelskom narodu sustav žrtava je funkcionirao besprijekorno. Svećenici su svakom žrtvom ukazivali na Mesiju koji treba doći. Očekivalo se, u najmanju ruku, kako će ovi učeni ljudi koji su sposobni i načitani, koji poznaju proročanstva, prepoznati trenutak rođenja Mesije, kako će moći radosno objaviti narodu Njegovo rođenje, i kako će nestrpljivo čekati početak Njegove misije na zemlji. Štoviše, gotovo su mogli odrediti vrijeme Njegovog rođenja, zahvaljujući proročanstvu proroka Daniela o sedamdeset sedmica. Međutim, što se dogodilo? Među svećenicima i učiteljima Zakona i proročanstava nitko nije prepoznao vrijeme u kojem žive. Kao da nitko nije bio zainteresiran za tako slavan i veličanstven događaj.
Možete samo zamisliti razočaranje anđela i ostalih bezgrešnih bića vidjevši ravnodušnost i nezainteresiranost ljudi na Zemlji za taj slavni događaj! Isus se treba roditi, a za njega nema mjesta ni u jednoj kući. Nitko nije našao mjesta kako bi omogućio koliko-toliko dostojanstveno rođenje Kralja svemira. U najmanju ruku, anđeli i ostala bezgrešna bića očekivala su da će se narod predvođen svojim vođama, te noći Isu-
sova rođenja, radovati i hvaliti Boga za veliku milost koja je dodijeljena ovom grešnom planetu. Kralj svemira postaje čovjekom! Čime je ovaj planet, ova grešna i pobunjena Zemlja zaslužila takvu čast, čast koju nije dobio ni jedan drugi grijehom neopterećen planet? Umjesto da se raduju, stanovnici tog planeta jednostavno su toliko nezainteresirani kao da se ne radi o njima samima. Možete li samo zamisliti čuđenje tih bezgrešnih Božjih stvorenja koji bi, da im je bilo dozvoljeno, ušli među ljude i vikali da ih svatko čuje: „Ljudi, probudite se! Probudite se, jer u pitanju je vaša sudbina! Ljudi, vi očito niste svjesni da imate čast svemirskih razmjera, Kralj nad Kraljevima, Kralj svemira postaje dio vas!!!
Ipak, nisu baš svi bili toliko nezainteresirani za taj veličanstveni svemirski događaj. Pastiri, koji su čuvali svoja stada na obrocima Betlehema, sjedili su kraj vatre razgovarajući o tom Božjem obećanju, obećanju rođenja Pomazanika. I upravo zbog toga pastiri, koji su vjerovali da se u njihovo vrijeme treba roditi Pomazanik, doživjeli su najveću čast u svemiru koju može dobiti jedan grešnik, čast da se poklone novorođenom Kralju. Oni su dobili čast da mogu slušati najveličanstveniji nebeski zbor i odu radosti koja je bila mnogo, mnogo ljepša od one koju je napisao Beethoven u Devetoj simfoniji, nakon 18. stoljeća, a to je bila pjesma „Slava Bogu na visini, na zemlji mir, ljudima dobre volje“. Koje li časti! Pastiri, prezreni i omalovažavani, siromašni i nepoznati, imali su priliku koju nisu propustili pokloniti se novorođenom Kralju svemira.
Nameće mi se jedno pitanje: Što to za mene znači nakon dvije tisuće godina? Što ja imam od toga što su se novorođenom Isusu poklonili prezreni pastiri?
Ovdje bih povukao jednu važnu paralelu. I mi danas živimo u vremenu iščekivanja, ali ovaj put iščekivanja drugog Kristovog dolaska. I danas bi, možda, bilo zanimljivo cijelu situaciju pogledati iz svemirske perspektive i vidjeti sveta nebeska bića kako promatraju ovaj svijet, u njemu ljude koji tvrde za sebe da su Božji narod, a nezainteresirano se odnose prema drugom Kristovom dolasku. No ovaj put će Isus doći, ne kao novorođena beba u nekoj betlehemskoj štalici, već kao Kralj nad kraljevima, u svoj svojoj slavi. Tako je obećao. I danas učeni ljudi zanemaruju taj najveći svemirski događaj. Kao što su nekada pastiri bdjeli i razgovarali o dolasku Mesije, tako o tom najvećem događaju razgovaraju prezreni, mali ljudi, koji u javnosti baš nemaju puno autoriteta. Upravo njima Bog daje radost adventa ili iščekivanja dolaska Kralja slave.
Međutim, sveta povijest zabilježila je još neke ljude koji su primijetili rođenje Kralja svemira. Biblija ih naziva magi s istoka. Neki ih biblijski prijevodi nazivaju mudraci, a tradicija govori o kraljevima s istoka. Što god bili, nisu željeli propustiti tu prevažnu priliku da se poklone Kralju svemira. Kada razmišljamo o njima, možemo ih zamisliti kako pomno i temeljito proučavaju izraelske svete spise koji govore o rođenju Pomazanika-Kralja. Možete samo zamisliti kako čitaju tekstove neizraelskog proroka Bileama koji kaže: „I izići će zvijezda iz Jakova.“ A onda čitaju i druga proročanstva koja ih upućuju i govore im o tom slavnom danu. Odjednom, neki od njih na nebu primjećuju novu zvijezdu. Slušao sam od nekih astronoma da u sazviježđu Oriona postoje neke zvijezde koje se zovu Jakovljev štap. Ovi mudri ljudi primijetili su da se u tom sazviježđu nešto dešava… i upravo tu, stvorila se nova zvijezda!! „Da, to je to, u Izraelu se rodio Kralj svemira!“ zaključili su. Tu čast da mu se poklone nisu mogli propustiti. Sve druge stvari u njihovom životu bile su bezvrijedne u odnosu na ovu. Gledali su u nebo, a zvijezda ih je vodila… Put je trajao nekoliko dana, a možda i tjedana. Možemo li zamisliti to uzbuđenje?! Oni, Božja stvorenja, grešnici, čak pripadnici naroda koji se ne mogu pohvaliti imenom „narod Božji“, oni imaju tu čast. Možemo samo zamisliti kako su si predstavljali da je u izraelskoj zemlji sve u veselju i slavlju, jer rodio se Kralj nad kraljevima. Sigurno je u Jeruzalemu svetkovina kakvu nije nitko nikada vidio! Napokon, zvijezda ih vodi u Jeruzalem, i to u sam Hram. To je pravo mjesto gdje mogu dobiti najtočnije informacije. Zamišljam kako jedan od njih prilazi nekom hramskom službeniku i pita ga negramatičkim aramejskim jezikom:
„Oprostite molim vas, mi dolazimo iz daleka. Dolazimo iz daleke istočne zemlje. Došli smo se pokloniti Vašem novorođenom Kralju, Kralju koji je prorečen u vašim svetim svicima. Možete nam reći nešto gdje da ga nađemo, želimo mu odati počast i pokloniti mu se?“
Službenik sluša ove strance, razumije što ga pitaju i, vjerojatno, misli kako ti ljudi uopće nisu normalni.
„Kakav Kralj, o čemu vi to pričate?“ upitao bi ovaj službenik.
„Vaš Kralj. Novorođeni Kralj židovski, onaj o kome su pisali proroci, onaj koji je opisan u vašim svetim spisima“ odgovori stranac. „Mi smo na nebu primijetili Njegovu zvijezdu te smo je pratili, a ona nas je dovela do vas. Recite nam gdje je vaš novorođeni kralj? Mi mu se želimo pokloniti.“
„Što vi imate s našim spisima, i kakva zvijezda?! Kada bi se rodio bilo kakav kralj, to bi sigurno znali naši svećenici!“ odgovorio mu je ovaj službenik ne skrivajući prezir prema strancima.
Ta vijest na kraju ipak nije ostala usamljena, tj. nije sve ostalo na tome.
Naime, kada sam boravio u Pakistanu, primijetio sam da se ljudi jako vežu za nove događaje. Njihova vrijednost nije bilo vrijeme, nije toliko bilo važno kad se nešto dogodilo, već je bio važan sam događaj. Nekima je bilo zanimljivo cijeli dan stajati na ulici i promatrati nas kako radimo.
Kako li se samo onda ona vijest širila! Masa ljudi radoznalo se raspitivala o posjetu nekih učenjaka s istoka, o nekakvoj zvijezdi koja ih je pratila, i tako je ta vijest došla i do samog kralja Heroda. Herod nije olako uzeo informaciju maga o rođenju židovskog Kralja. Natjerao je pismoznance i svećenike da mu točno kažu o čemu se radi. Štoviše, sam je pozvao ove mudrace u svoju palaču. Iako licemjerno, pokazao je velik
interes za ono o čemu pričaju. Istina, imao je svoj skriveni plan. Kada ga nađu, rekao je Herod, neka mu jave da mu se i on ode pokloniti.
Ovi učeni ljudi, mudraci, čudili su se tolikoj nezainteresiranosti naroda u kojem se rodio Kralj svemira. Svemirska bića koja su sve to promatrala, čudila su se još više. Zar je moguće da i poslije ovakvih događanja, Božji narod uopće ne pokazuje nikakvu zainteresiranost? Zar je moguće da ljudi koji ne pripadaju Božjem narodu bolje razumiju znake vremena nego pripadnici Božjeg naroda?
Kakve to veze ima s nama? Kao u vrijeme Isusovog rođenja i danas se može dogoditi da radosnu vijest o ponovnom Kristovom dolasku iznose ljudi koji tu vijest ne razumiju u potpunosti, ljudi koji nisu dio one grupe koja sebe naziva Božjim narodom ili čekaocima Kristovog dolaska. Upravo takvim ljudima Bog otkriva svoje namjere i daje im radost te spoznaje. Zašto je to tako? Očito, kao izraelski narod i današnji čekaoci su se umorili. Previše je vremena prošlo, a obećanje se nije ispunilo. Ono što mene impresionira, to je Božji način kako dovodi ljude Kristu. Magi su imali pogrešnu spoznaju, vjerovali su: kad se neki čovjek rodi, istovremeno se na nebu rađa i njegova zvijezda. U tome me oduševljava činjenica da Bog ne ispravlja njihovu pogrešnu spoznaju, već upravo nju koristi kako bi te ljude doveo Kristu. Razmišljam mnogo puta o našim kršćanskim odnosima. Svi za sebe tvrdimo kako imamo ispravnu spoznaju. Međutim, za našu duhovnost nije toliko važna spoznaja koliko naš odnos sa Kristom. Bogu ništa ne smeta, pa ni pogrešna spoznaja. On je može upotrijebiti da nas dovede k našem Spasitelju Isusu Kristu.
Drugi problem koji se nameće je što čekaoci drugog Kristovog dolaska posjeduju iluziju neke moralne superiornosti. Vjeruju da su zbog „držanja“ Božjeg zakona, zbog ispunjavanja svih crkvenih običaja i formi moralno superiorniji od ostalih. To ih samo dovodi u stanje koje sveti Ivan apostol opisuje u Otkrivenju 3, 17: „Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba“. A Bog odgovara: Jadniče, zar ne vidiš da si siromah, zar ne vidiš da si slijep, zar ne vidiš da si gol? (Prepričavam Božji odgovor.) Božja milost ide dalje i odmah nudi rješenje. Bog nam nudi zlato žeženo (vjeru), bijele haljine (Kristovu pravdu), mast za oči (Svetog Duha). Nažalost, vrlo često upadamo u zamku da zaboravimo misiju na koju smo pozvani. Isus nas je pozvao na učeništvo. Učenicima je Kristova misija cilj. Nama se dogodi da upravo to zaboravimo. I onda Bog upotrijebi nekog drugog. Nekog tko nije čak po našem mišljenju ni religiozan, i objavi ono što želi.
Prikazat ću to jednom ilustracijom. Jednom prilikom bio sam u nekim svatovima gdje se dogodilo da su mladenci morali otići ranije. Promatrao sam neke goste i njihovo ponašanje. Neki nisu čak ni znali da u sali nema mladenaca, a za druge to nije bilo ni važno. Veselje je išlo dalje. Za njih je svadba bila prioritet, a ne mladenci. Za njih je najvažnije bilo da su mogli jesti, piti i veseliti se. Ponekad mi se čini da se upravo tako mi ponašamo. Važniji su nam vjerski principi i forme od samog Krista.
Međutim, Đavao koristi i drugu krajnost, a ona se zove zanemarivanje. Isus je to lijepo ispričao u priči o svadbi kada su se gosti izgovarali.: Znaš, nemoj se ljutiti, ali moram pogledati njivu koju sam kupio. A zapravo hoće reći: Važnija mi je moja njiva i posao koji ću na njoj uraditi nego svadba kraljevog sina. Ili drugi izgovor: Oženio sam se, te ne mogu doći. A hoće reći: Meni je bitniji moj provod s vlastitom ženom i prijateljima od svadbe kraljevog sina. (Prepričao sam njihove odgovore.)
Možda zbog toga Bog mora upotrijebiti ljude koji su čak u našim očima nevjernici, koji će to izreći na jedan nespretan način, da bi nam kazao vrlo važnu vijest.
Zahvaljujući proročanstvima, posebno proročanstvu proroka Daniela, Izraelci su gotovo u godinu mogli izračunati dolazak, tj. rođenje Spasitelja. Međutim, njihova vizija Spasitelja bila je sasvim drukčija od one koju je Bog želio da imaju. Oni su željeli kralja Izraela koji će Izraelu vratiti slavu koju je imao u vrijeme kralja Salamuna, a Bog im šalje Kralja nad kraljevima. Oni žele Mesiju koji će ih osloboditi rimskog jarma, a Bog im šalje Mesiju koji ih može osloboditi jarma grijeha. Oni žele kralja koji će spasiti samo Izrael, a Bog im šalje Kralja koji može spasiti cijeli svijet. Kakva je to bila vizija izraelskog naroda? Očito pogrešna, preuska. Bog želi da nam vizija bude ispravna (šira i dublja od one koju imamo). Upravo zbog nedostatka prave vizije svog naroda, Isus je plakao na Lazarovom grobu. Pored svega što je Isus učinio, ti ljudi zbog ograničene vizije nisu u Isusu mogli vidjeti obećanog Mesiju.
Na kraju bih postavio pitanje: Kakva je naša vizija? Je li ona sukladna našem povjerenju u Gospodina ili smo ju ograničili na naš uski krug onako kako samo mi smatramo da je ispravno? Krist želi da nam vizija bude široka. Spašavanje ljudi je Božji posao. Neka naša vizija bude toliko široka da se naučimo radovati kada vidimo ljude koje Krist spašava. Tek tada će nam život biti satkan od niti sreće jer ćemo gledati kako Bog, možda i kroz nas, stvara nove stanovnike za nebesko kraljevstvo.
Nikada nemojmo zaboraviti čast koju je Bog dao našem planetu. Kristovim rođenjem Božji sin postao je čovjekom, postao je Sin Čovječji. Bog se spušta na razinu svog stvorenja samo da bi ga spasio. Jesmo li svjesni te milosti? Ne dozvolimo da tako uzvišena milost za nas bude uzaludna.
