21 false false false HR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4 <![endif]–>
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki (1, 39-45):
Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!
Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.
Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!
Nakon objave anđela Gospodnjeg očito ne odavši nikome svoju tajnu, Marija je krenula na put dug otprilike stotinu i osamdeset kilometara. Krenula je svojoj rođakinji Elizabeti koja je živjela u judejskim brdima. Nakon dolaska i pozdrava Elizabeta je, sva ushićena, pod utjecajem Svetog Duha, počela blagoslivljati Mariju: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! ˝ Očigledno je Duh Sveti nadahnuo Elizabetu koja je ohrabrila Mariju. Elizabeta je, nadahnuta Duhom Svetim, srušila i posljednji dio zida koji je sakrivao sliku ljepote Božje ljubavi. Ona se smatra izuzetno počašćenom što ju je posjetila majka njenog Gospodina. Zato kaže: ˝ Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.˝ Nakon toga ponovno blagoslivlja Mariju: ˝Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!˝
Po svemu sudeći, Marija je shvatila da je Bog taj koji će voditi brigu o njezinoj budućnost. Elizabetinim pozdravom do kraja je srušen zid koji je razdvajao Božju milost od aktualne svakidašnjice. Sada su Božja dobrota i Božja milost dostigle svoj vrhunac. Nije više bilo nikakvog straha. Nije više bilo nikakve neizvjesnosti. Vidjevši ushićenje zbog milosti koju je Elizabeta primila, ohrabrila se te je i sama nadahnuta Duhom Svetim iskazala pjesmu zahvalnicu Bogu na toj čudnovatoj milosti: ˝Tada reče Marija:´Veliča duša moja Gospodina. I duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mojemu. Pogledao je on u milosti na neznatnu službenicu svoju. Gle, od sada će me zvati Blagoslovljenom svi naraštaji. Velike je stvari učinio na meni Moćni. Ime je njegovo sveto. Milosrđe njegovo traje kroz sve naraštaje onima, koji ga se boje. Moćno upravlja ruka njegova. Uništi srca puna oholosti. Silnike sruši s prijestolja, neznatne podiže gore. Gladne napuni dobara, bogate otpusti prazne. Zauzeo se je za Izraela, slugu svojega, sjećajući se milosrđa svojega. S Abrahamom i potomcima njegovim dovijeka kao što je obećao ocima našim.” (Luka 1, 46-55)
Htio bih sada malo pogledati nas i naše vrijeme. Koliko puta smo nekoga, tko je u brizi za budućnost, ohrabrili da bi na kraju doživio radost zbog Božje milosti koja mu se očituje, a on je zbog briga koje ga pritišću jednostavno nije vidio? Ovdje kao da važi jedno pravilo: Samo onaj koji je svjestan velike Božje milosti i iskusio ju je, on jedini može ukazivati na Božju milost. Također, samo onaj koji je doživio Božji oprost u stanju je praštati svojim bližnjima i tu milost dijeliti na način kako ju je dobio.
Sjećam se kada sam u vrijeme Domovinskog rata izgubio kuću. Pobožni ljudi pitali bi me što se dogodilo s mojom kućom. Rekao bih im da je spaljena. Odgovorili bi kako nema veze, bitno je da imam kuću na nebu. Iako je to istina, za mene je, iskreno, bilo uvredljivo čuti tako nešto. A to su mi govorili oni koji su imali kuće i nisu razumjeli moj problem. Međutim, jednom sam susreo čovjeka koji je, nakon što sam mu rekao o stanju moje kuće, izjavio:
„Nemoj se brinuti. Bog poznaje tvoju budućnost i on zna da ti je potrebno mjesto za stanovanje. Ja sam imao kuću koja je također stradala u požaru. Sve što sam imao, izgorjelo je za svega nekoliko sati. Za mene je to bio teški udarac, ali Bog me nije ostavio.“
Čovjek koji je prošao kroz isto gorko iskustvo kroz koje i ja prolazim, mogao mi je pomoći srušiti zid koji je zaklanjao Božju dobrotu. To je za mene bila prava utjeha. Kao i u Elizabetinom i Marijinom susretu rezultat toga bilo je radosno zahvaljivanje Bogu.
Elizabeta je doživjela ogromnu natprirodnu Božju milost. Upravo zbog toga mogla je srušiti zid koji je, možda, Mariji zaklanjao vidik Božje dobrote i milosti. Takav postupak doveo je do uzvišenog slavljenja Gospodina. Taj čin radosti zbog Božje milosti koja se, zapravo, očituje u životu svakog pojedinca ruši zid koji svakidašnje prilike nameću, i to iz samog temelja.
Izvješće svetog Evanđelja po Luki kaže da je Marija bila u judejskim brdima tri mjeseca. Vrlo lako je moguće da je bila kod poroda Ivana Krstitelja. Razmišljam o ovim razgovorima dviju duboko pobožnih žena, koje su zajednički puna tri mjeseca pokazivale radost i zahvalnost Bogu, za milost koja im je ukazana, i hrabrile jedna drugu.
Pored Marije, koja nam i ovdje ostaje uzor vjere, želio bih da za uzor vjere uzmemo i Elizabetu. Ona je znala hrabriti i radovati se velikoj milosti Gospodnjoj. Koliko smo mi spremni pokazati ljudima tu milost? Krist nam je rekao: „…i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.˝ (Djela 1,8.) Krist od nas ne traži da budemo teoretičari, teolozi…. već svjedoci. Svjedok je onaj koji je nešto vidio i doživio. Svjedočiti za Krista znači govoriti ljudima ono što si vidio i čuo, ono što si ti iskusio o Božjoj dobroti. Sveti Ivan apostol, nazvan još i apostol ljubavi, naglašavao je: ˝Što smo vidjeli i čuli, javljamo i vama, da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.˝ (1. Ivanova 1,3.) Nakon toga spominje i namjeru takvog svjedočenja: ˝I ovo mi vama pišemo, da se radujete i radost naša bude potpuna˝. (4. redak) Svjedočenje o predivnoj Božjoj milosti, koja se očituje u našem životu, uvijek rezultira višestrukom radosti. Da bismo tu radost mogli dijeliti, prvo trebamo sami doživjeti susret s Bogom, biti svjesni njegove ljubavi i dobrote. Tada možemo postati kanali Božje milosti.