“On je Allah, nema boga osim Njega, Znalca nevidljivog i vidljivog. On je Darivalac bez traženja, beskrajno Milostivi, Samilosni. On je Allah, nema boga osim Njega, Vladara, časnog, Darivaoca mira, Darivaoca sigurnosti, Zaštitnika, savršeno Nadmoćnog, Ispravljača neispravnog, Uzvišenog. čist je Allah iznad onog što (Mu) oni pridružuju. On je Allah, Stvaralac, Onaj koji započinje stvaranje, Onaj koji daje oblik. Njemu pripadaju najljepša imena. Sve što je na nebesima i na Zemlji Njega veliča. On je Moćni, Mudri.“
(Časni Kur’an, 59:23-25)
U nadolazećim člancima želio bih govoriti o šest stupova vjere „Arkan al-Iman”. Nakon rasprave o prvom stupu – Božjoj jednakosti, nastavit ću s preostalim stupovima koji su: vjera u anđele, vjera u svete knjige, vjera u Poslanike, vjerovanje u Sudnji dan i vjerovanje u Sudbinu (kader).
Temeljno učenje islama jest da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj svih svjetova, a ujedno i Stvoritelj našega svijeta i svih njegovih stvorenja. Učenja islama stavljaju ovu istinu u središte sustava vjerovanja, što nam, poput svjetiljke, pomaže pronaći put kroz tamu svijeta.
Časni Kur’an ističe u mnogim prilikama:
„Ti reci: ‘On – Allah [Bog], Jedan je!’“[i]
Iako se čini da je ova zapovijed ili izjava toliko jasna da se od nje ne bi očekivao nikakav izuzetak, stvarnost ipak pokazuje bizarnu sliku da su mnoge religije mnoge bogove stavile ispred Jednoga Boga tako da je mnogo puta Uzvišeni Jedan Bog potpuno izgubljen u prostoru i vremenu. Učenje islama tvrdi da su sve religije u svojem porijeklu naučavale obožavanje Jednog Boga, ali nakon što je prošlo vrijeme i intervencije i interpolacije svetih spisa ljudskom rukom, učenje o obožavanju Jednog Boga izgubilo se. Kao rezultat toga, ljudi su počeli obožavati Sunce, Mjesec, druga stvorenja ili jednostavno druga ljudska bića.
S tim u vezi islam je donio posebne smjernice kako bi osigurao vjeru u Jednog Boga kako muslimani ne bi zalutali kao što su to činili prethodni ljudi koje je izabrao Svemogući Bog. Bog upozorava vjernike i zato se spominje i definirano je u Časnom Kur’anu da je najveći grijeh „širk” – povezivanje bilo kojih drugih bogova osim Boga.
Čitamo u Časnom Kur’anu:
„Allah, doista, neće oprostiti da mu se drugi ravnim smatraju; a sve osim toga On će oprostiti kome On hoće. A tko god smatra druge Allahu ravnim, zaista je počinio veliki grijeh.“[ii]
Ako imamo na umu da se u Časnom Kur’anu stotinama puta spominje da je Bog najmilostiviji i najopraštajući, onda je zabrinjavajuće da se „širk“ spominje kao iznimka. Kao vjernika to me pogađa i čini mi se kao pitanje od najveće važnosti. Dat ću sve od sebe da ostanem budan i da ne pripisujem nikakve bogove osim Jednom Bogu, kako bih stekao Njegovo zadovoljstvo i ne došao pod Njegov gnjev.
Međutim, moramo biti iskreni i priznati da postoje ljudi koji vjeruju u jednog Boga, ali svakako pored njega stavljaju neke polu-bogovi. Učenja islama tvrde da čak i polu-bogove pripadaju „širku”. Časni Kur’an dao je jasnu definiciju onoga što se podrazumijeva pod „širkom”:
„Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Dođite oko riječi jednake između nas i vas – da ne obožavamo nikog osim Allaha [Boga], i da ne pripisujemo druga Njemu, i da neki od nas ne uzimaju nekog drugog za gospodare mimo Allaha.‘ Pa ako se oni okrenu, onda reci: „Budite svjedoci da smo mi muslimani’.”[iii]
Drugi Kalif Ahmadija muslimanske zajednice, Hazret Mirza Baširudin Mahmud Ahmad razradio je ovaj stih:
„Časni Kur’an klasificira širk (ili povezivanje drugih Bogova s Allahom) u četiri vrste. Prva je vjerovanje u mnoštvo Bogova. Druga je vjerovanje da svako drugo biće dijeli božanske atribute, bez obzira na to je li takvo biće božansko ili nije. … Treće je vjerovanje u tome da se na biće osim Boga gleda kao da je vrijedno štovanja, iako se to biće ne smatra Bogom, niti se vjeruje da dijeli Njegove atribute; … Četvrto je vjerovanje u pripisivanju nepogrešivosti ljudskom biću. …“[iv]
Ovo je pravo objašnjenje „širka” i zapovijedi vjerovanja u jednoga Boga. Znači da ne postoji nikakva osnova da se bilo što ili bilo tko povezuje s Bogom.
Kao što je već spomenuto na početku, ovo je temeljno učenje islama da postoji samo jedan Bog. U praktičnom smislu, ovo se učenje ukorjenjuje u srcima vjernika kroz molitve koje se ponavljaju u pet dnevnih namaza muslimana. U tim obaveznim svakodnevnim molitvama muslimani ponavljaju dijelove Časnog Kur’ana. Zbog toga odrasli i djeca pokušavaju zapamtiti što više dijelova Časnog Kur’ana. Dio koji djeca obično nauče napamet na početku jest 112. poglavlje Časnog Kur’ana. Ono je jedno od najkraćih, ali je također i jedno od najvažnijih poglavlja. Ima samo 4 stihova:
„Ti reci: On – Allah, Jedan je! Allah nikoga ne treba, a svi trebaju Njega! Nije rodio i rođen nije! I Njemu nitko ravan nije.”[v]
Kad god čitam ove stihove iz Časnog Kur’ana, sjetim se deset zapovijedi iz Svetog pisma.
„Ja sam Gospodin, Bog tvoj, … Nemoj imati drugih bogova osim mene.”[vi]
Vjerujem da je islamska perspektiva o Božjoj jednoći potvrđena ovim stihom. Zato je muslimanima teško razumjeti zašto su kršćani proglasili Isusa, istinoljubivog Božjeg poslanika, Bogom ili njegovim sinom. Muslimani vjeruju da smo svi mi Božji sinovi i kćeri jer smo stvoreni na Njegovu sliku, ali se taj odnos shvaća u duhovnom, a ne doslovnom smislu. Zato čitamo stihove koji tvrde da se Bog nije rodio niti mu je potrebna ikakva obitelj.
Na kraju, ako postoji samo jedan Bog, koja je naša odgovornost kao istinskih vjernika? Moramo ukloniti sve druge bogove iz svojih misli, percepcija i također iz svoje mašte. Nikakva moć ili duh ne bi se smjeli pojaviti pred našim očima kojem bismo u potpunosti ili djelomično pripisivali Božja svojstva, niti ga uzdizati na razinu jednakosti s Jednim Bogom, Stvoriteljem svih svjetova. Zato je jedini put koji se u Časnom Kur’anu spominje za vjernika onaj u kojem se stvorenje klanja pred Allahom, Svemogućim.
„Zaista je Allah moj Gospodar i vaš Gospodar. Zato Njega obožavajte; ovo je Pravi put.”[vii]
Dozvolite mi da završim s molitvom koju svaki musliman ponavlja u svojih pet dnevnih namaza (molitava) više puta. Ova molitva je prvo poglavlje Časnog Kur’ana i sastoji od sedam stihova. Kaže se da ovo poglavlje predstavlja sažetak Časnog Kur’ana ili da je ono ključ za razumijevanje Časnog Kur’ana:
„U ime Allaha, Milostivog, Darivaoca bez traženja, Samilosnog. Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Darivaocu bez traženja, Samilosnom, Vladaru sudnjeg dana. Mi jedino Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas na Pravi put – na put onih kojima si dao blagodati, na koje se nije srdžba izlila, i koji nisu zalutali.“[viii]
Poveznice:
Završne bilješke:
[i] Časni Kur’an, 112:2, 16:23, 22:35
[ii] Časni Kur’an, 4:49
[iii] Časni Kur’an, 3:65
[iv] Ahmadija ili istinski islam str. 49-50
[v] Časni Kur’an, 112:2-5
[vi] Novi Zavjet 20:2-3; Peta knjiga Starog zavjeta 5:6-7
[vii] Časni Kur’an, 19:37
[viii] Časni Kur’an, 1:1-7
