Mnogi pratitelji katoličkih i kršćanskih foruma sjećaju se foruma Alfa i Omega. Pokrenuo sam ga s prijateljem Damirom. U početku našem oduševljenju nije bilo kraja jer smo prethodno bili članovi nekoliko foruma koji su se nazivali “kršćanski i katolički”, ali smo bili nezadovoljni jer su neki branili antikršćanske stavove poput neoliberalizma, komunizma, istospolnih brakova i sve ono što nije u skladu s katoličkom vjerom. Konačno smo mogli voditi forum onako kako smo mislili da je najbolje u duhu katoličke vjere i ekumenizma. Forum je i pokrenut radi toga da razmjenjujemo duhovna iskustva i da bolje upoznamo jedni druge, ali i radi zajedničke molitve. Damir i ja smo satima pričali kako ćemo forum voditi u duhu vjere, molitve i ljubavi i otvoriti vrata svim ljudima dobre volje.
Forum je inače virtualna molitvena zajednica i, naravno, mnogi ljudi koji su se učlanjivali i registrirali na forum bili su različitih profila. Osim nas iz Hrvatske, pozvali smo i braću i sestre iz Slovenije i dogovorili smo se da pišu na svom materinjem jeziku tj. slovenskom. To se događalo u periodu kada je politika htjela zavaditi dva naroda, slovenski i hrvatski. Damir i ja smo se dogovorili da politiku isključimo s foruma i da na braću i sestre Slovence gledamo kao na braću i sestre u Kristu. Uspjeli smo u tome, barem u našoj virtualnoj zajednici pobijedili smo politiku.
Satima sam znao s Damirom pričati o forumu, našim planovima, a od samog početka smo imali želju iz virtuale izaći u stvarnost. Dogovarali smo se i rekli da su vrata na forumu svima otvorena i da ćemo svi na forumu biti jednaki. Ideal zajedništva nažalost se nije ostvario i nakon par mjeseci na forumu su se počeli stvarati grupe i klanovi. Shvatio sam da je to utopija i usprkos molitvama i formiranom Molitvenom lancu, na forumu je došlo do pucanja zajedništva. Pojedincima su smetale druge osobe radi nekakve različitosti. Damir je kao superadministrator bio ne između dvije nego između nekoliko vatri. Na forumu je morao donositi i mudre odluke, jer kada bi isključio jednu osobu, napadalo bi ga nekoliko drugih. Tako je bilo i onih koji su na njega vršili pritisak da isključi drugu osobu. Iako nije bio za to, ponekad bi popustio i naravno ušao bi u sukob.
Imao sam osjećaj da će moje i Damirovo prijateljstvo uskoro prestati, jer sotoni je bio jedan jedini cilj da posvađa mene i Damira. Tako se stvarno i dogodilo. Na forumu je moj prijatelj pisao nešto što je Damir smatrao sablažnjivim. Naime, politiku nije dozvoljavao na forumu. Nazvao me dok sam radio noćnu smjenu i ljutito mi rekao da je moj prijatelj pisao o politici. Pitao sam Damira zašto se tako uzbuđuje radi obične gluposti i naš razgovor je išao u drugom smjeru. Došlo je nažalost do svađe i Damir me isključio s foruma. Nakon određenog vremena vratio me ponovo na forum i obećao mi da će sve biti dobro i da to zaboravimo. Tako je i bilo, nisam zlopamtilo i sve sam mu oprostio. Formirao sam molitvenu grupu, ali je to navodno nekima smetalo. Uz to, s Damirom sam ponovno ušao u neke zapravo nevažne rasprave, posvađali smo se, ali ovaj put sam ja odlučio otići. Rekao sam sebi: “Odlazim i s tobom ne želim više nikada u životu imati posla”. Časna sestra Emanuela, inače klarisa, nagovarala me da ostanem iako ona nije bila forumašica, ali je dobro poznavala Damira (očito bolje od mene), ali ja to nipošto nisam želio prihvatiti. Odlučio sam definitivno otići s foruma i prekinuti na taj način i svaki kontakt s Damirom. Prošlo je nekoliko godina i jednoga dana dobijem SMS poruku od Damira, no ja sam bio čvrst da se ne pomirim i nisam mu htio odgovoriti na poruku. Jednom, dok sam na Kvaternikovu trgu čekao autobus, pored mene je prošao Damir, a ja ga nisam htio pozdraviti okrećući glavu na drugu stranu. Moje ponašanje nije bilo u skladu s katoličkom vjerom, držao sam se riječi i nisam želio pomirenje. Jedne nedjelje dopala me je prva smjena i odlučio sam u 6 sati ujutro prije posla otići na sv. Misu. Otišao sam u crkvu sv. Franje na Kaptol i odmah sam uočio Damira koji je stajao u redu ispred ispovjedaonice i čekao red za ispovijed. Pogledao je u mene i klimnuo mi glavom. Kada se ispovjedio, došao je u klupu i sjeo pored mene. U trenutku kad je svećenik pod sv. Misom rekao: “Pružite mir jedni drugima”, pružili smo si ruku i pomirili se.
Sada smo nakon četiri godine ponovno prijatelji i vjerujem da nećemo više ulaziti u iskušenja i svađe. Damir je sada član našega portala i zajednice „Putevi milosti“ i opet kao nekada razgovaramo o planovima i poslovima koje ćemo raditi za Gospodina na njivi Gospodnjoj. Hvala i slava Isusu što nas je pomirio. Amen.
Josip
