Povijesni pregled

Nedvojbeno je da se tijekom prvih 11 stoljeća pričest podjeljivala pod obje prilike. Izuzetak je bio pričešćivanje bolesnika i djece, te općenito pričest izvan mise.

Koncem 12. st. počinje prevladavati praksa pričešćivanja samo pod prilikama kruha. Razlozi za to su bili praktični i teološki. Praktični razlozi su lako uočljivi: pitanje higijene te duljina obreda u slučaju većeg broja vjernika. Teološki su razlozi međutim bili važniji: u to vrijeme jako raste osjećaj izvanjskog poštovanja prema Tijelu i Krvi Kristovoj (u to doba nastaje i svetkovina Tijelova), pa se javlja bojazan od nepoštivanja prema euharistiji pod prilikama vina (da se ne prolije pri pričešćivanju vjernika). S druge pak strane skolastički teolozi naučavaju da se čitav Krist nalazi u svakoj od prilika, pa je, prema tome, dovoljna pričest samo pod jednom prilikom. Nakon što su neke zapadne sekte počele žestoko napadati ovu praksu, sabor u Konstanci 1415. izričito zabranjuje svećenicima dijeliti pričest pod obje prilike. Budući da je Reformacija tvrdila kako je protivno Kristovoj zapovijedi dijeliti pričest samo pod jednom prilikom, Tridentski sabor odlučuje dati precizan odgovor: Krist je cjelovito prisutan u svakoj od prilika, te se ne može tvrditi da je Krist – ustanovljujući euharistiju – naredio da se – za valjanost – vjernici pričešćuju pod obje prilike. Ukratko: sabor zaključuje kako pričest pod obje prilike nije nužna za spasenje. Sabor nadalje naučava kako je Krist predao Crkvi pravo i dužnost dijeliti sakramente, te Crkva ima pravo to učiniti onako kako smatra da je to na veću korist vjernicima. Neki su se saborski oci zapitali, prihvaćajući gore rečeno, ne bi li bilo ipak korisnije dati vjernicima mogućnost pričesti pod obje prilike. Sabor je konačnu odluku prepustio papi, a on je potvrdio praksu pričesti pod prilikama kruha.

Sadašnje stanje

S liturgijskim pokretom početkom ovoga stoljeća tom se pitanju počelo prilaziti s manje polemike. Dok je Drugi vatikanski sabor (SC 55) samo rekao da se u određenim prilikama vjernicima može podijeliti pričest pod obje prilike, Opća uredba Rimskog misala u br. 240 veli:

Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava odluka kojom je novi i vječni savez potvrđen u Gospodinovoj Krvi, a tako i veza između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.

Ova odredba, dakle, postavlja kao ideal pričest pod objema prilikama. S druge strane Opća uredba ponavlja nauku Tridentskog sabora da se čitav Krist nalazi u svakoj od  prilika te da Crkva ima vlast određivati oblik pričesti. Zatim se u br. 242 nabrajaju slučajevi kada se može dijeliti pričest pod obje prilike: novokrštenicima, jubilarcima, redovničkim zajednicama…, dakle u nekim posebnim zgodama. Na koncu se veli da Biskupske konferencije mogu odrediti još neke okvire unutar kojih će mjesni biskup davati pojedinačna dopuštenja.

Što kazati na ove važeće odredbe? S jedne strane se postavlja kao ideal pričest pod obje prilike, jer je time znak potpun, a s druge strane se u praktičnoj primjeni točno određuje kada je dopušteno uzimati taj znak koji je po sebi idealan. Kako objasniti da rubrike prvo nešto hvale, a onda to isto na neki način ograničavaju? Naravno, ne možemo suditi o namjerama, ali možemo razmišljati. Ja bih rekao, izvan svake je sumnje da bi pričest pod obje prilike po sebi trebala biti redovitom praksom. Ako je euharistija ustanovljena pod obje prilike, onda po sebi nema razloga da taj znak sužavamo. Vjerojatno se i današnje rubrike povode za starim dilemama. Kao prvo, očigledno postoje praktične poteškoće u podjeljivanju pričesti pod obje prilike. Drugo, vjerojatno je pomalo prisutan i strah da bi netko mogao shvatiti da Krist nije cjelovito prisutan u svakoj od prilika. Uz ove poznate razloge možda stoji još poneki. Npr. bojazan da bi promjena bila prenagla. Drugo, možda se i na ovom području još pomalo osjeća duh klerikalizma i dijeljenja vjernika na dvije “klase”: klerike i laike.

Zaključimo: Praksa pričesti pod obje prilike bila je dugo u Crkvi prisutna, a u istočnim se Crkvama zadržala sve do danas. Sadašnje rubrike predviđaju mogućnost pričesti pod obje prilike u nekim slučajevima. Mnogi od nas, inercijom, ne koriste se tim mogućnostima, a ne žele se ni “gnjaviti” nekim novotarijama. Recimo da su sadašnje rubrike prilično široke. Za očekivati je da daljnji razvoj ide u tome pravcu. Da nam znak bude prisutniji, a radost sudjelovanja veća.

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: dr. Zvonko Pažin