Pitanje:
Poštovani,
Kod nas rimokatolika postoji sakrament ispovijedi i Gospodin nam je podario tu milost da nam preko svojih svećenika oprašta grijehe. Naime, ljudi smo i grešna smo bića i nismo sveci niti bezgrešni ali ono što svi možemo posvjedočiti da se nakon ispovijedi osjećamo puno lakše i da teret padne s naše duše. Puno puta sam razgovarao s prijateljima i prijateljicama, braćom i sestrama u Kristu o njihovim iskustvima o ispovijedi ali sam kroz razgovor shvatio da kod pojedinaca (ne želim ih osuđivati ) ispovijed uopće ne vrijedi. Zašto? Zato što mnogi nakon ispovijedi nastavljaju sa starim načinom života i što je najgore ne žele se odreći grijeha. Tako sam razgovarao s jednom osobom koji je bio veliki bludnik (ne bi volio da ovo ispada da ga osuđujem ) ali uz to i veliki vjernik. Opomenuo sam ga da ne može ići od žene do žene i onda svake nedjelje primati Svetu Pričest. Odgovorio mi je “Zašto onda postoji ispovjedaonica?” Uglavnom uzeo sam ovaj primjer i ne bi volio da ispada da čovjeka osuđujem ali stvarno ovo ispada jako licemjerno ali se pitam “Vrijedi li takva ispovijed?” Uglavnom teško je kada se primjeri uzimaju od svojih bližnjih jer svatko od nas bi trebao mijenjati sebe i biti najveći kritičar samoga sebe kada je grijeh u pitanju ali smatram da je ispovijed sakrament i da se u ispovjedaonici moramo pomiriti s Bogom tj. u ispovijedi se moramo odreći svojih grijeha i grješne prošlosti.
OK. Ljudi smo i slabi i ponekad i nakon ispovijedi možemo ponovo upasti u grijeh ali moje mišljenje je da se onda trebamo boriti protiv tog grijeha koji se ponavlja a svjesno ponovo ulaziti u grijeh po meni bolje onda ne odlaziti na ispovijed. I kod mnogih djevojaka a među njima ima i onih koji su svaki dan na Svetoj Misi i primaju Svetu Pričest a ne drže se predbračne čistoće tj. spavaju sa svojim dečkima iako nisu crkveno vjenčane s njima a svoj problem rješavaju u ispovjedaonici. Neke od tih djevojaka kažu:” Bolje spavati s dečkom da provjerim robu da ne uđem u brak a roba bude pokvarena.” Takvo ponašanje je licemjerno koje mnoge mlake duše ili one koji ne vjeruju tjera od vjernika jer misle da vjernici nisu ništa bolji od njih i ono što je gore da su licemjerni i grešniji a da im ispovjedaonica služi da na nedjeljnoj Svetoj Misi isperu blato sa sebe pa da onda poslije Svete Mise i ispovjedi nastavljaju po starom. Molim vas da nam objasnite što je ispovijed i kako bi čovjek trebao pristupiti ispovijedi i kako bi se trebao ponašati poslije ispovjedi. Objasnite nam što je ispovijed i koliko nam je ispovijed bitna za našu vjeru i naš duhovni rast?
Odgovor:
Poštovani!
Hvala Vam na ovom pitanju, iako se ne smatram kompetentnim da odgovaram na pitanja o religijskoj ili pobožnoj formi. Ono što bih Vam ja mogao odgovoriti je što Biblija kaže o oprostu.
Biblija kaže da je grijeh bezakonje, tj prekršaj Božjeg Zakona. Mi se često zadržavamo na tom nivou misleći samo o grešnim djelima. Na žalost grijeh je daleko veći problem nego što ga mi možemo pojmiti. Grijeh nas rastavlja od Boga. Biblija kaže: … nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša. Izaija 59,2. Osobno tu vidim veći problem nego u samom grešnom djelu. Židovi u Isusovo vrijeme su često raspravljali o grešnim djelima, tj što je djelo grešno, a što nije. Isus tu temu radikalizira u svojoj propovijedi na Gori Blaženstva. On govori da je grijeh već i u samoj pomisli. Stoga problem je veći nego što mislimo. Grijeh je ustvari naše stanje. Mi smo u grijehu ili u Kristu.
Stoga vaše pitanje ima smisla samo u jednom drugom pitanju. Ako vaša ispovijed nije u Vama izazvala pokajanje i žaljenje zbog grijeha koji ste učinili, tada vam je ta ispovijed bezvrijedna. Žaljenje mora biti za činjenicu da nas je naš grijeh odvojio od Boga. Krist je obećao da će nam oprostiti svaki grijeh ako se za njega pokajemo. Bolje reći je da je Krist već oprostio naš grijeh onog trenutka kada je umro na križu, a naše pokajanje samo dokazuje da taj oprost prihvaćamo. Stoga trebate li ponovno kod ispovjedi spominjati grijehe koje niste prije rekli trebaju odgovoriti na vaše važnije pitanje, jeste li pomireni s Bogom.
Također da bi dobili oprost od Boga postoji jedan važan uvjet. Biblija kaže: Tko krije svoje grijehe, nema blagoslova; tko ih priznaje i ostavlja, dobit će oproštenje. Mudre izreke 28,13. Također je i Isus ženi uhvaćenoj u preljubi upitao gdje su oni koji ih osuđuju: Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti. Ivan 8,11.
Sama forma s kojom će te izvesti oprost je drugorazredna ili trećerazredna jer na prvom mjestu treba biti naš odnos s Bogom. Ako je on ispravan on će se očitovati u našem odnosu prema drugim ljudima, i tek na treće mjesto dolazi pobožna forma koja tek tada ima svog smisla. Ako pobožnu formu istaknemo kao glavnu, Biblija tvrdi da smo idolopoklonici. Što će mi tamjan koji dolazi iz Šebe i trska mirisna iz zemlje daleke? Vaše mi paljenice nisu drage, nisu mi po volji klanice vaše, (Jeremija 6,20.) rekao je Bog Izraelcima preko proroka.
Često se vodi žustra rasprava u svezi forme ispovijedi gdje protestanti na neki način zamjeraju Rimokatolicima zbog toga što svaki vjernik se ispovijeda pred svećenikom, tvrdeći kako svećenik nije kompetentan opraštati grijeh jer protestanti smatraju da je jedino Bog i Krist kompetentan opraštati grijehe. Bojim se da se u tim raspravama ipak zaboravlja jedna važna činjenica da grijeh koji smo počinili nije naše privatno pravo, već da on pogađa i druge ljude kao i crkvu u cjelini. Stoga bi želio ovog puta da s biblijskog aspekta pogledamo kako izgleda oprost, i koji su uvjeti oprosta, jer pitanje oprosta kod svećenika ili na neki drugi način je pitanje samo neke pobožne forme i ako je to samo na tom nivou, tada sve to i nema neke velike vrijednosti. Suština oprosta i ono što mu prethodi je ono što je ustvari najbitnije.
Danas mnogi Rimokatolici su nemarni prema svojoj duhovnosti te nakon ispovijedi nastavljaju starim načinom života. Ono što Biblija govori pokazuje da je oprost jedan proces koji treba da nas mijenja na Božju sliku. Mnogi misle da su pokorom koju im je odredio svećenik zadovoljili i iskupili se od grijeha. To je pogrešan stav. Pokora nema za cilj da s njom se otkupe grijesi, već da se s njom stvara pobožna duhovna navika kao što je molitva i sl.
Pozivi na pokajanje upućuju nam se gotovo svakodnevno, i to s raznih mjesta, a posebno s propovjedaonica i crkvenih oltara. Takve pozive upućivali su i ljudi iz biblijske povijesti. Ivan Krstitelj npr. pozivao je na pokajanje i obraćenje. To je činio i sveti Petar, posebno u svojoj čuvenoj propovijedi nakon izlijevanja Svetoga Duha na Pedesetnicu. Zašto su oni to mogli činiti i takav je poziv imao utjecaja i svrhe? Zato što su oni koji su ih slušali, bili osvjedočeni o svoju grešnost i osjetili potrebu za pokajanjem. Pokajanje, ako nismo osvjedočeni o svoju grešnost, nema nikakve svrhe. Uopćeno pokajanje je besmisleno.
Istina, pokajanje je uvjet da od Krista primimo oprost. Međutim, ono mora biti rezultat žaljenja zbog učinjenog grijeha. Nažalost, ne postavlja se primarno pitanje: Što sam ja to učinio? Već se pita uopćeno: Kakav sam ja čovjek? I odgovara: Pa . . . u odnosu na druge, sasvim dobar.
Najveća greška koju možemo počiniti jest tâ da se pokušavamo kajati svojom silom. Tada se kažnjavamo i smatramo da kazna ima neki učinak otplate onog lošeg što smo učinili. Mnogi, dakle, dodaju na redovnu kaznu još i svoju pokoru da bi dokazali kako isplaćuju dug za počinjen grijeh. Takvi misle kako se, prije nego dođu Kristu, moraju sami pokajati. Međutim, to je pogrešno, Krist to ne traži . On nas zove da dođemo k Njemu s teretom grijeha kako bi nas oslobodio toga tereta.
Susret s bezgrešnim i pravednim Kristom u nama će potaknuti istinsku potrebu za pokajanjem. Prema tome, pokajanje nije uzrok, niti je u prvome redu uvjet oproštenja. Ono je posljedica susreta s Kristom koji vodi do procesa obraćenja i spasenja. Vidjevši ljepotu Njegova karaktera, žalimo za propuštenom prilikom da uživamo u zajednici s Njim. U susretu s Kristom grijeh nam postaje toliko odbojan da se u nama stvara želja ne počiniti ga više i želimo biti slični Njemu. Upravo pokajanje koje je rezultat ili plod tog susreta s Njim, dovodi nas u položaj gdje nam Isus kaže: „Dijete, moja krv prolivena na Golgoti, može oprati i tvoje grijehe. Ako priznaš i ostaviš grijeh, dobit ćeš milost (oprost). Primit ćeš i silu da se možeš održati kada dođe kušnja.” Nakon takvog doživljaja naše srce odiše zahvalnošću za dar spasenja koji nam je vjerom u Krista po Njemu i darovan.
Nažalost, danas ima i previše ljudi koji žive u grijehu, a neki se time i hvale. Drugi to čak smatraju velikom odvažnošću jer, eto, oni se to usude. To što čine, ponekad i ne nazivaju grijehom, već svojom sposobnošću ili jednostavno modernim stilom života. Oni mogu otići toliko u krajnost da se grijehom čak i ponose. Osim toga, činiti grijeh za njih je vrlo uzbudljivo; to je nešto što diže adrenalin, vraća dobro raspoloženje. Jedan zatvorenik koji je dolazio na naše sastanke, ispričao mi je kako je pljačka banke koju je izveo sa svojim kolegama bilo nešto uzbudljivo: ući u banku i opljačkati ju, to te dovodi do toga da osjećaš neku nadmoć. Ti si iznad zakona, a to ne može svatko. To mogu samo oni koji su hrabri, koji se ne boje.
A je li to baš tako kao što je ispričao ovaj zatvorenik? Sotona izuzetno perfidno (prijetvorno) dovodi ljude u jednu od dviju krajnosti. Prva je: Bog je milostiv i oprostit će nam sve, bez obzira na to kakvi smo; a druga: ako Bog spasi ovog ili onog, mora spasiti i mene, jer ja sam puno bolji od njega. U najmanju ruku nisam licemjeran kao on.
Kako možemo znati je li nam grijeh oprošten? Dobivamo li za to nekakvu potvrdu ili atest? Mnogi misle da odrješenjem grijeha, koje učini svećenik prigodom ispovijedi, imaju jamstvo oprosta. Postoji li ipak neko jamstvo da nam je grijeh oprošten?
Razgovarao sam s jednim zatvorenikom, mladim čovjekom, koji je dobio dugogodišnju kaznu jer je ubio mladu djevojku. U njegovom govoru osjetio se nemir, što je vjerojatno bilo zbog zlodjela koje je učinio. Pozivao sam ga da prihvati oprost koji mu Krist nudi. Odgovorio mi je da je bio na ispovijedi, ali nije siguran da mu je oprošteno.
– Ako već meni Bog nije oprostio, – rekao mi je – onda neka barem pokojnicu uvede u raj, jer ja sam kriv za njenu smrt.
– Je li te svećenik razriješio grijeha na ispovijedi? – upitao sam ga.
– Je, ali ja ipak nisam siguran da mi je oprošteno. Ustvari, mislim da sam počinio tako veliki grijeh da mi ni Bog ne može oprostiti … to sam učinio svjesno. – odvratio je.
– Ako ne vjeruješ svome svećeniku, koji te pokušao uvjeriti da ti Krist može oprostiti, trebao bi vjerovati samome Bogu. Sigurnost u ono što je Bog rekao, možemo naći u Njegovoj riječi: Bog nije čovjek da bi slagao,/ nije sin Adama da bi se kajao./ Zar on kada rekne, a ne učini,/ zar obeća, pa ne ispuni? (Brojevi 23,19)
Od prve do posljednje stranice Biblije gotovo ćete svagdje naći direktno ili indirektno Božje obećanje o oprostu. To je dovoljno da u njega povjerujemo. Kada povjerujemo u Božja obećanja, tada dobivamo mir u srcu. Odnos s Bogom je naša primarna zadaća o kojoj trebamo razmišljati a sve drugo je naša duhovna nadogradnja.
Neka Vas Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
