Zvonko Presečan
Nakon jedne lekcije koju sam poslao jednom zatvoreniku, napisao mi je pismo.
Lijepi pozdrav Zvonko!
U zadnjoj lekciju koju ste mi poslali u popratnom pismu ste naveli da ste se uključili u „molitvenu mrežu“. Oduševljava me takav pristup i smatram da onome tko je to pokrenuo pripada svaka pohvala. Mislim da je to odličan način da pomognemo jedni drugima, jer molitva je najjači lijek koji je prije svega besplatan, u ovom materijalnom svijetu gdje ništa nije besplatno, čak ni voda a uskoro ni zrak. Osim toga, mislim da je molitva ne samo lijek nego i cjepivo za sve vrste zla. Pa ako već ne možemo izliječiti svijet od zla možemo ga onda spriječiti. A i ono najvažnije, mislim da je molitva upravo ta toliko tražena formula kojom možemo dokazati da Bog postoji, formula koju nam je dao najveći znanstvenik svih vremena, Isus Krist.
Hvala Vam što ste mi ponudili da i meni bude dostupan taj prijeko potreban lijek. Dosta sam razmišljao što bi uopće zaželio putem molitvene mreže, što bi mi bilo najbitnije a da opet da ne budem sebičan pa u molitvu uključim samo sebe. Vaš drugi dio pisma u kojem pišete o dječaku koji je otišao od kuće posvađavši se sa majkom, i koji se nakon nekog vremena vraća kući shvativši da su mu roditelji kakvi god da jesu, ipak pružili barem nekakav početak života.
Kao i do sada, ovom pričom ste opet, naravno, pogodili jedan dio iz mojeg života. I ja, moram priznati, imam slična iskustva. Nekoliko puta sam bježao od kuće. Imao sam tada negdje između 8 – 10 godina. Odlazeći od kuće, uvjeravao sam samog sebe da meni ne trebaju nikakvi roditelji, da mogu ja sam živjeti i brinuti se o sebi. Ali, ubrzo bi me obuzela nekakva nostalgija. Osjećao sam se nekako nesigurno i nezaštičeno. Nakon par dana bi se po noći došuljao kući i pred vratima ostavio majci poruku da ako se ne ljuti na mene neka dođe po mene na jedno određeno mjesto u određeno vrijeme. Dok sam čekao da se razdani i bio sam u zebnji neizvjesnosti hoće li moja majka uopće doći po mene. Bili su to jedni od najgorih trenutaka u životu. Bili su to osjećaji koji se ne mogu opisati. Bila je to mješavina straha, iščekivanja, ali i tuge.
A tada bi došla moja mama. Ne bi ništa rekla, uhvatila me za ruku i povela bi me doma. Pravila se je kao da se ništa nije ni dogodilo. Nikad nisam znao zašto me nije kaznila, ali me nije na neki način zagrlila, niti mi je rekla da mi je oprostila. Umjesto toga skuhala bi mi griz sa čokoladom ( to mi je bio najbolje jelo u to vrijeme). Kasnije sam shvatio da je jako dobro znala da mi je taj osjećaj neizvjesnosti hoće li doći po mene ili ne, bio dovoljna kazna za bježanje. Jednako tako, gris sa čokoladom je bio znak da će me uvijek prihvatiti i oprostiti, što god i gdje god da nešto loše napravim.
U svemu tome, za mene je bio najteži dio pogledati ju u oči. Osjećaj srama što sam ju povrijedio mojim postupkom razdirao je tada moju dušu i u meni izazivalo strašnu nelagodu. Upravo ta emocija sramote, kada ju nisam mogao pogledati u oči kad bi došla po mene, taj grozan osjećaj poniženosti, ta mješavina straha, sreće, poniženja i isčekivanja, dala mi je odgovor na pitanje zašto se ljudi ne žele „vratiti Bogu“ i vjerovati u Njega. Zašto okreču glavu ili spuštaju pogled kad im se spomene Bog, Biblija, Krista, pa čak i ono najbitnije, vjera. Mislim da taj osjećaj mogu usporediti sa ovim svojim kad sam se odlučio vratiti se kući, a znao sam da sam „gadno“ zgriješio. To je vrlo neugodan osjećaj.
Mislim da je tako i s ljudima. Svi znaju da su griješili i ne znaju što ih čeka ako se „okrenu“ Bogu i vjeri. Misle da mogu sve sami bez onoga tko ih je i stvorio. Ali opet je tu i ta težnja koju je očito u naše srce usadio sam Stvoritelj da se žele „vratiti kući“ ka svome Ocu. Problem je što nemaju hrabrosti. Ako priznaju da vjeruju u Boga, (a uvjeren sam da svi vjeruju u Njega,) onda znaju da ih čeka i taj neizbježan osjećaj poniženja koji se javlja kod „povratak kući“. Muči ih taj osječaj koji je mučio i mene, dok sam čekao mamu. A crkva, umjesto da pomaže, da ih potiče na povratak, Ona im ponekad povratak još više otežava. Prenaglašavanjem i prikazivanjem samo Kristove patnje i patnje onih koji su ga slijedili, s time još više usađuju u ljudima taj strah što će se dogoditi budu li priznali da vjeruju u Boga i budu li slijedili Krista. A Krist je ustvari ta „majka“ i „otac“ koji će nas vratiti kući.
Tako, moja bi želja u molitvama bila da ljudi steknu hrabrost primiti Isusa za ruku i vratiti se kući k Bogu svome nebeskom Ocu. Moja želja bi bila da Isusa ne gledaju kroz tu patnju kojom ga je crkva stoljećima „promovirala“ i mnogi su to krivo razumjelii bili su u strahu od Boga. Želio bi da shvate da Bog nije neki strogi Otac ili majka koji će nas kada god pogriješimo kazniti za naše grijehe i najviše će uživati kada nas puste da gorimo u vječnom plamenu pakla. Biblija svjedoči da pakao kao takav ne postoji. Pakao je po meni upravo svijet u kojem živimo, jer smo „okrečući“ glavu od Boga pustili Sotoni i Zlu da nas namami pogrešnim životnim vrednotama kao što su materijalne blagodati ovog svijeta. Sotona je tim istim kušnjama kušao Isusa u pustinji i Isus je sva iskušenja pobijedio. Na našu nažalost, mi smo posrnuli i pali u iskušenju. I sad, ne da ćemo otići u pakao već ga imamo ovdje na zemlji. Postali smo robovi tih lažnih vrijednosti koje nam je Sotona ponudio.
Uglavnom, svi se „sjete“ Boga kad se desi neki teroristički napad, pokolj i ratovi, poplave, potresi… A tko kaže da Bog nije tu. S obzirom da je Isus svojom smrću otkupio naše grijehe, ne mora svaka kazna za počinjeni grijeh biti smrt. Zbog milosti koja se doslovno razbacuje ovdje na zemlji Bog neće suprotno svojim zakonima „munjama“ ??? pobiti sve teroriste, ubojice, silovatelje, napasnike itd. Čini mi se da Bog dozvoli zlu da napreduje da bi mi s jedne strane shvatili koliko je zlo živjeti bez Boga, a s druge strane da se zlo razvije do tolikog nivoa kako bi samo sebe uništilo.
Isus Krist je došao u liku čovjeka i svojom smrću i uskrsnućem otkupio sve naše grijehe. Ne moramo se više bojati da će nas zbog naših grijeha Bog kazniti smrću. Ali zato to čini ona „druga strana.“ Einstein je jednom rekao: „Bog se ne kocka univerzumom!“ Ali se zato se mi kockamo našim planetom. Kockamo se našim životima i našom budućnošću. Prepustili smo zlu da upravlja planetom i ljudima i sad se dešava upravo ono što je Isus i rekao. Doći će sudnji dan kad će se vidjeti da je Bog ipak u pravu i da On donosi samo dobro, a Zlo je to što je uništilo ljude jer su mu se priklonili.
Vrijeme je da primimo Isusa za ruku i vratimo se kući, Bogu. Iz iskustva znam da će On i cijelo nebo biti presretno što smo se vratili. To već danas znam. Možda nam se čini kako Bog ne pokazuje tu veliku radost (barem ju mi tako ne doživljavamo) ali On je to već pokazao. „Skuhao nam je griz sa čokoladom“ a mi možemo shvatiti vjerom da nas ljubi i da nam je već sve oprostio. Njegove blagoslove već sada uživamo. Svoj mir koji nadilazi svaki razum daje nam svakog dana bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo i time nam pokazuje da nas neizmjerno ljubi. Nemojmo se bojati vratiti kući.
